piše: Antonio Gavran
Pojam krađe zaista je vrlo širokog spektra. Ukrasti ne znači samo otuđiti nečiju imovinu. Krađa je i uzimanje nečijih ideja, projekata i raznih psiholoških i materijalnih dobara pojedine osobe. Ponekad i nečijeg života, krađom identiteta. Krađa se može tumačiti na razne načine no glavna definicija krađe jest oduzimanje tuđe pokretne i nepokretne imovine s ciljem da se protupravno prisvoji.
Ukrasti ne znači samo otuđiti nekoga. Krađa ponekad ima i jedan psihološki aspekt iz činjenice da čovjeka kojemu smo nešto ukrali, svojim postupkom činimo nesretnim. Krađa osim oduzimanja nečije imovine ima za posljedicu i različita traumatska iskustva koja rezultiraju poremećajima i potrebom za liječenjem. Ne iznenađuje činjenica da ljudi koji su otuđeni dožive veliku duševnu bol.
Čovjek koji se odluči na čin krađe ne razmišlja o takvom tipu posljedica, ali one se također moraju uzeti u obzir. Neće osoba koja je počinila kazneno djelo krađe ići u zatvor zbog toga što je netko doživio srčani udar saznanjem da je pokraden, ali zasigurno nakon takvoga događaja čovjek koji je jednim djelom suodgovoran za ono što se dogodilo neće moći više živjeti normalnim životom i biti ista osoba kao i prije toga događaja.
Ljudi o tome nikako ne razmišljaju. Čak i za sitnicu koju želiš ukrasti može se dogoditi nešto neplanirano što će ti uništiti život. Zar je vrijedno išta materijalno kao život samoga sebe i drugih ljudi? A krađom se izlažemo takvoj opasnosti koja u najlošijem scenariju ima smrtne posljedice. Postoji li što na ovome svijetu vrednije od zajedništva i ljubavi prema drugima. Novac i sve što je vidljivo i materijalno nije vrijedno kao čovjek. Najsavršenije biće ovoga svijeta, savršenije i skupocjenije od sveg novca i materijalnosti.
Nažalost, mnogi to ne gledaju tako. Prodali bi i svoju majku, i ženu i djecu, samo da se dokopaju nečega vrijednog, što ustvari nije ni približno vrijedno kao njegova obitelj. Kriva je percepcija stvarnosti o novcu. Novac je postao medij bez kojeg čovjek jednostavno ne može živjeti. Ljudi su postali robovi novca i zbog toga su krađe zauzele u društvu i životu čovjeka jedno veliko mjesto. Krađom do osnovnih potreba… Zar to nije žalosno?
Tajkuni i elita razbacuju se novcem i troše ga na najrazličitije gluposti, a običan čovjek, siromašan i nesretan, mora se poniziti i učiniti nešto protivno svojim moralnim i etičkim načelima kako bi preživio.
Zar onda ti ljudi nisu suodgovorni za njegovu krađu? Zasigurno su djelom krivci, jer ono što imaju ne znaju podijeliti sa potrebitima, nego pohlepno traže načina kako da svoje bogatstvo prošire izostavljajući tako milosrđe i ljudske vrijednosti koje služe na čast svakom čovjeku.
A ako im je i darovana vrijednost po kojoj se ističu od drugih, onda im je darovana da ju iskoriste u službu sebe i svoje okoline. Gramzivo i pohlepno težiti za što većim materijalnim bogatstvom, a pritom ne brinuti za druge, jednako je kao kopati sam sebi duboku jamu iz koje nema izlaza.
Novac nikada ne može zamijeniti duhovnost i Čovjeka. Sve što je materijalno čovjeka usrećuje jedno određeno vrijeme, ali onda ta sreća nestane tolikom brzinom da ne stignemo ni reagirati, a već ostajemo sami u mraku života, kao lutalice bez jasnoga cilja. Zar zaista želite tako živjeti?
Društvo svojim trudom i zalaganjem zasigurno može smanjiti stopu krađa i nemoralnih radnji sličnih krađama samo ako to zaista i želi. Jedan pojedinac ne može globalno pokrenuti napredak svijesti, ali lokalno ima svu moć da to učini ako u njemu postoji želja za takvim činom…