piše: Dražen Radman
”Kad je Gallilei obznanio da se Zemlja okreće oko Sunca,
Zemljani su se okrenuli od njega.” (Luka Tomić)
Bez obzira kako se rasplela ova napeta situacija oko sastavljanja nove hrvatske Vlade, dvije pojave su vrlo zanimljive i znakovite.
Prva je ta da je jedan psihijatar doveo do nekog ‘pritajenog ludila’ mnoge ‘pacijente’ s etablirane političke scene. To je takav tip ludila koji je mješavina nemoći, straha, panike i bijesa, pri čemu bolesnici imaju potrebu nekoga ili nešto razbiti, ali se iz praktičnih razloga na čudnovat način uspijevaju vješto kontrolirati iliti – ‘iskulirati’.
Naime, izvana odaju dojam da sve drže pod kontrolom i da će sve biti prema skovanom planu, no iznutra vriju kao vulkan. Zapravo, ne drže ništa pod kontrolom i ništa nije kako su htjeli. ‘Krivnja’ za pritajeno ludilo leži, gle, na pojavi jednog (ne)običnog psihijatra. Da se on nije pojavio ili ‘pao s Marsa’, spomenuto ‘ludilo’ ne bi isplivalo – tik do površine.
Druga zanimljiva i znakovita stvar jest ta da je i jedan kirurg, zamislite, gotovo prinudno doveo do operacijskog, tj. pregovaračkog stola niz ‘bolesnika’ koji do tog stola nikada, pa niti u ludilu, ne bi došli. Znaju oni da ih tamo čekaju, i ne samo njih, neizbježni i bolni rezovi od strane kirurga. To je onaj stol od kojeg (takvi) bolesnici, uobičajeno uspijevaju pobjeći misleći da znaju što je dobro i zdravo za njih. Uspijevaju pobjeći jer, u samoj biti, ne žele ozdraviti. Jer kad bi se operirali, onda više ne bi mogli bolesno živjeti.
Ipak, sada, od višestrukih rezova ne smiju pobjeći jer bi im sutra golemo mnoštvo sljedbenika i simpatizera moglo okrenuti leđa i kazati za njih da su kukavice ili, još gore, izdajice dobrog glasa kojeg su ‘u krugu familije’ mukotrpno sticali. Zato im i jest bolje, izračunali su pažljivo, pristati na operaciju, makar rezovi bili duboki i bolni, a oporavak dugotrajan. Bolje i to nego se zainatiti pa doskora (trajno) nestati s pozornice na kojoj se glume omiljene uloge. Ovako, u neko dogledno vrijeme, imaju priliku opet se razboljeti i ‘delati’ po svome.
E, da, valja reći da je mnogo istinski bolesnih ljudi koji misle da je bolje živjeti bez psihijatra i bez kirurga. To je zato što su, eto, navikli živjeti sa svojim ‘bolešćinama’ i svojim ludilima. Što svjesno, a što nesvjesno, svoje stanje sveli su na prirodnu i normalnu pojavu.
Tako, ako se stvarna bolest ne liječi, logično da ti s vremenom postane prijatelj. Ne samo to, nego se poput nekog inteligentnog, ali opakog virusa proširi na brojne ljude, posebno one povodljive koji vole da drugi za njih misle. I da ih drugi vode, ne primjećujući da su postali tek poslušne lutke na koncu.
Stoga, u nedostatku pravih psihijatara i pravih kirurga, a koji bez krzmanja i bez ‘pudranja’ inzistiraju na liječenju i duševnog i tjelesnog, događa se širenje duševnih, ali i neduševnih bolesti. Događaju se epidemije brojnih ludila koje, na koncu balade, svakako pogode i njihove glavne protagoniste.
Pade mi još nešto napamet. Naime, kad ne bi uopće postojao psihijatar i(li) kirurg, kao ni njihov zdravstveno-stručni tim, onda bi pacijenti mogli nastaviti sa svojim dobrim starim i bolesnim običajima.
Pritom, dakako, nitko za sebe ne bi ni pomislio da je bolesnik koji treba (polivalentno) liječenje. Mislio bi da puca od zdravlja. A zapravo puca od obijesti.
Jer ako ne postoji (pravi) psihijatar, onda ne postoje ni dijagnoze ni slomovi ovog ili onog tipa. Kad ne postoji (pravi) kirurg, onda ne postoje ni (gnojne) rane ni prijelomi ni razderotine. Onda nema tko (relevantan) vidjeti i reći da se radi o ranama opasnim po život. Kad nema dotičnog psihijatra i kirurga, onda je sve, kao, u redu. Onda svi mogu reći da su zdravi. Ili da su bolesni oni drugi.
Upravo zato se ljudi redom, jedan po jedan, polako ali sigurno utapaju u nabujaloj i hladnoj rijeci (samo)obmana i laži. S tim da su korito rijeke sami izdubili. Jer iz čijeg ako ne našeg srca teku svakojaka zla i ludila? Potom se stvaraju manja ili veća korita kroz koja teku bujice podmuklih riječi, djela i svega ostalog. Njih, razumljivo, jedino viša i jača sila može zaustaviti. Sila koja može izdubiti sasvim drugačija korita.
Veliko mnoštvo, dakako, misli da zna kako preplivati rijeku kad podivlja i nabuja. Misle da znaju kako se nositi s njom. Misle da ih ne može odnijeti u nepovrat. Misle da su gospodari svoje sudbine. A zapravo su izazivači.
Najgore od svega je što ne vide kameni most preko kojega mogu prijeći na drugu stranu. Most koji je svo vrijeme stajao u blizini. Još odavno i na istom mjestu. Baš kao i onaj Psihijatar i Kirurg.
Da zaključim, zna se tko su utopljenici, lutalice, nesretnici i bolesnici… No, odgonetnuti treba na jedno drugo, možda neobično pitanje: Tko je naš, u isto vrijeme, i psihijatar i kirurg – i most?
Tko god ozbiljno uspije naglas izustiti točan odgovor na ovo pitanje, lako moguće da mu se još štogod dobrog dogodi. To je stvar domino učinka. On, također, zna biti zarazan.
12. studenog 2015.