Omalovažavanje drugih je postalo sasvim normalna pojava
piše: Dražen Radman
Pratio sam protekla dva tjedna pojedine napise i rasprave o javnom iskazivanju vjerskih uvjerenja naše vrhunske sportašice Blanke Vlašić.
Jedni je, zbog tog i takvog iskazivanja, hvale i podržavaju, a drugi je ismijavaju i omalovažavaju. Rasprave su se na pojedinim forumima naelektrizirale do te mjere da, kad bi se sudionici mogli istodobno materijalizirati jedni ispred drugih, vjerovatno bi ponegdje došlo do naguravanja, a ne bi bio isključen ni fizički okršaj.
O čemu se ovdje radi? Zašto većina ljudi s toliko naboja i jala nasrće na mišljenje i uvjerenje onog drugog? Zašto neka osoba iz javnog života ne bi smjela u pojedinim prigodama, pa makar i pomalo pretjerala, govoriti o onome što je nadahnjuje i što joj osobno pomaže u bavljenju dotičnim poslom? Zašto bi morala doživjeti salve uvreda od strane onih koji, dakako, imaju sasvim neka druga životna i svjetonazorska načela? Zašto čovjek koji se ne slaže s ‘krivim’ stajalištima drugog čovjeka, mora nervozno, sarkastično ili degutantno reagirati spram onoga tko javno, s vremena na vrijeme, iskaže svoja promišljanja?
Odgovor je, po mom shvaćanju, vrlo jednostavan. Sastoji se od nekoliko temeljnih uzroka. Evo nekih.
1. Uskogrudnost
Kad je čovjek uzak u svome srcu, ne može pobjeći od sebe. Iz njega neminovno izbija nervoza pri svakoj ‘drugačijoj pojavi’. On je ne može podnijeti jer je ‘tanak’ u sebi samome. Tada je samo pitanje varijacije na temu nepoštovanja prema čovjeku koji, po njegovom sudu, čini kakav ‘verbalni delikt’. Ili ne mora biti u pitanju ‘verbalni delikt’, dovoljno je da mu se ne sviđa kako netko izgleda, kako govori, boja njegove kože ili za koji klub navija.
2. Neprijateljstvo
Veliko je mnoštvo ljudi u latentnom stanju neprijateljstva prema nekome: ženi, mužu, djetetu, bratu, ocu, majci, rođaku, kolegi, šefu, političarima itd. Mnogi ratuju sa svojom prošlošću, sa svojom krivnjom, sa svojim neuspjesima, sa svojim bolestima i dr. Najčešće ljudi ne rješavaju ili ne izražavaju na pravoj adresi svoje nezadovoljstvo. Zato svoj naboj ‘moraju iskrcati’ prema nekome tko nema nikakve veze s njima. Tu je, onda, dovoljan samo jedan mali povod iz okruženja u kojemu živi. Na primjer, par Blankinih ‘fanatičnih’ izjava. A ima ih, u takvom stanju, na stotine.
3. Nesigurnost
Kad čovjek ne pronađe mir u svome srcu, kad mu nedostaje dublji smisao i svrha življenja, kad osjeća da mu vrijeme neumitno klizi niz prste, on je zapravo ‘pomaknut iz ravnoteže’. Kad ne osjeća da je voljen, kad i sam ne zna voljeti, kad nema prijatelja nego samo ‘ekipu’, on je u sebi uistinu slab, skučen i težak. Nedostaje mu dublji izvor identiteta. Tada se, nažalost, veže za sporedne ‘identitete’, pokušavajući biti jak, biti ‘frajer’ i s visine gledati na druge…
4. ‘Kontrola’
Spomenuta nesigurnost, među ostalim, rađa strah. Strah od drugačijeg mišljenja, strah od razgovora, strah od moguće promjene, pa čak i strah od samog razmišljanja o onome što se kao nova informacija pojavi pred njim. Makar to bila Blankina izjava kako je shvatila da joj je bolest bila ujedno i milost. Čovjek, naime, ne želi priznati svoje strahove, jer (podsvjesno) misli da bi mu se i ono malo ‘identiteta’ kojeg ima – raspalo. Stoga, ako onog drugog omalovaži ili mu ‘spusti’ koju dobru, onda može i zbog par ‘lajkova’ biti ‘sretan’ jer stvari opet drži ‘pod kontrolom’. Zapravo su najnesretniji oni koji pokušavaju držati druge ljude, ‘stvari’ i događaje – pod kontrolom.
5. Bezbožnost
Budući se smatram vjernikom, bezbožnost smatram temeljnim čovjekovim problemom. Naime, kad nismo vođeni Bogom, onda smo vođeni sobom. A kad smo vođeni sobom, onda mislimo, zaključujemo, odlučujemo, reagiramo, činimo itd., onako kako nam se čini da je najbolje. To je u redu za neko određeno vrijeme. No, svatko ima sasvim dovoljno situacija i događaja kad dođe ‘pred zid’, kad se nađe u ‘vakuumu’, kad zna da ne zna i da ne može dalje sam. To su ona vremena koja nam otkrivaju istinu o nama samima, o našoj slabosti i malenkosti, o našem, strahu, nemiru i nedostatku ljubavi… Neki ljudi tada ponizno dignu pogled prema gore i traže ne samo rješenje trenutnog problema, nego i rješenje smisla i svrhe svog života. S druge strane, neki ljudi tada postanu još tvrđi i nezgodniji za suživot. Promjene posao, promjene ženu ili muža, ali im to ništa ne pomogne, jer u sebi – ostanu isti. Sami sa sobom. Sa svojim zidovima i utezima kojih se ne mogu riješiti bez pomoći izvana, odozgor.
Odakle, dakle, uskogrudnost, neprijateljstvo, nesigurnost, ‘kontrola’…? Jesu li to zadane kategorije u čovjeku ili su, možda, promjenjive? Ako su zadane, onda se ne bi nitko trebao ljutiti na nikoga jer je taj netko, eto, tako rođen. Ali, ako su to ipak promjenjive kategorije, pa bi čovjek za života mogao postati širokogrudan, prijateljski raspoložen, miran i siguran, bez želje da kontrolira ljude i događaje, onda se tu svakako radi – o izboru.
Kad razmišljam o svemu tome, ne mogu se oteti zaključku da se gotovo svo ljudsko ponašanje može svesti na ovaj izbor – ili će na prijestolju našeg života biti naš ‘ja’ (ego) ili će na njegovom prijestolju biti naš Bog. Onaj koji nas je stvorio i zamislio daleko više od svega što nudi naš ego. Već samim time što nam je dopustio ne izabrati ga, govori o Njegovoj veličini, dobroti i Njegovom strpljenju s nama.
Ne ulazeći sada u pojedine doktrine koje Blanka iznosi, možda i nije toliko teško razumjeti što se toj djevojci dogodilo. Dogodila joj se ta jednostavna zamjena na prijestolju njenog srca. Ništa novo pod kapom nebeskom. Ništa što se ne bi, još uvijek, moglo dogoditi i onima koji je danas ismijavaju i omalovažavaju. Do tada, posprdnost i omalovažavanje, sa svim svojim varijacijama, bit će sasvim normalna i uobičajena reakcija kad netko s dvije-tri riječi više od uobičajenog – spomene ime Božje.
20. rujna 2016.