piše: Mirko Omrčen
Cilj je da se problemi rješavaju, ne guraju pod tepih, pa će uspjeh ili neuspjeh ocrtati zajedničku sliku koalicije. ( Vesna Pusić)
Od osamostaljenja pa do ulaska u novi okvir u Hrvatskoj postoje mnogi konstantni i krucijalni problemi koji su tu jer nisu bili rješavani i nije bio cilj da ih se rješava.
Njihovim guranjem pod tepih Hrvatska i jest tu gdje jest, jedna zemlja u zaostajanju u svim svojim sferama, zemlja bez nade, neostvarenih i zagubljenih snova.
Napredak i razvoj izostali su zbog mnogih razloga, a svakako valja istaći probleme kao što su izostanak i neuspjeh stvarne demokracije, pravne države i vladavine prava te socijalne države, što predstavlja važne vrednote i preduvjete koji su prijeko potrebni za uspješan razvitak jednog društva na putu prema društvu blagostanja, prema pravednom i humanom društvu na visokoj civilizacijskoj i kulturnoj razini.
Turobna slika i stanje tih vrednota, ali i mnogih drugih, pokazuje njihov potpuni neuspjeh. Takva slika ocrtava i sliku svih dosadašnjih vlada, kao i ove današnje, ali i sliku na socijalno-ekonomskom, kulturnom i vjersko-moralnom polju, jer slika i stanje navedenih i nenavedenih vrednota, kao i sama slika hrvatskog društva, i njihovo je (ne)djelo.
Problem demokracije
“Želimo demokraciju!“ bila je parola, s kojom se krenulo u borbu za političke i društvene promjene 1989.
Ta parola nikada nije oživotvorena. Sve do danas, niti je srušeno staro niti je stvoreno novo.
Demokracija-vladavina naroda u Hrvatskoj je prazna fraza kojom se legitimira diktatura i totalitarizam, odnosno onakvo uređenje u kojem građanin nije građanin u svojoj biti i punini, već građanin u vladavini malobrojnih, što znači bez mogućnosti da sudjeluje u vladanju, bez mogućnosti moći sudjelovanja u donošenju odluka . Bez mogućnosti u donošenju zakona te kao takav vladati i ujedno se pokoravati takvim zakonima i pritom biti i ostati slobodan.
U hrvatskoj “demokraciji“ narod ne sudjeluje i ne diktira politička pitanja. Ne sudjeluje u političkom, ekonomskom i društvenom razvoju zemlje, bez ikakve je formalne moći. Vlast naroda je postala vlast moćnika. Postoji monopol moći. Vlast je privatizirana, a nositelji vlasti su suvereni, koji se služe državom, umjesto da budu službenici države.
Demokracija- vladavina naroda u Hrvatskoj to znači vladajuću manjinu i pokorenu većinu. One koji vladaju i one kojima se vlada. Ta vladavina nikako nije vladavina nad jednakima i slobodnima, već na nejednakima i neslobodnima, na većini koja se stalno pokorava i koja je isključena iz vladavine.
Demokracija u Hrvatskoj to je moć manjine gdje se uloga države i državnih tijela svodi na dominaciju i odlučujuću u odnosu na građane. To je demokracija bez smisla i sadržaja, jer je uspostavljena, jer se uspostavlja bez protu-moći društva tj. bez sudjelovanja građana.
Demokracija u Hrvatskoj može se dakle formulirati na više načina, a sve se svodi na činjenicu i istinu da vlast ne pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, kako to nalaže Ustav. Narodna suverenost u pravilu i praksi je gola najviša bezakonita sila, samovoljna i neograničena, a hrvatska država ( ako se jednu nerazvijenu i ovisnu koloniju tako može nazvati) oličenje je režima koji svoje državljane pravno, politički i moralno desubjektivizira i svodi na poslušne sužnjeve. U svemu tome sudjeluje i lažni agitator za rješavanje problema imenom Vesna Pusić.
Trenutne aktualnosti oko izmjena-promjena hrvatskog Ustava trebale bi dakle biti iskorištene i za izmjenu definiranja stvarne vlasti u našoj zemlji, odnosno neistinitost- da vlast pripada narodu preinačiti u istinitost -da vlast pripada vazalnoj barbarskoj i neciviliziranoj manjini.
Moć demokracije
Gorući problem Hrvatske jest da je golema financijska, ekonomska, medijska i politička moć u rukama kapitala. Osobito moć korporacija i banaka koči sveukupni ekonomski, socijalni, politički i kulturni razvoj Hrvatske. Mišljenje je da se društva, pa tako i hrvatsko društvo, u kojima vlada teror kapitala istoga mogu osloboditi jedino promjenom društveno-političkog sistema.
To znači da se mora omogućiti uspostava stvarne demokracije sa aktivnom participacijom građana u svim područjima gospodarskog, društvenog i kulturnog života. Također, ojačati utjecaj javnosti na društvenu vlast, odnosno gledajući iz hrvatske perspektive potrebna je konačna, stvarna i potpuna demokratizacija države i pretvaranje države u instrument zaštite općedruštvenih interesa.
Samo istinski demokratska država jedina može nadvladati moć korporacija i financijskog kapitala, mišljenje je mnogih autora. Naime, takva država ima moć donositi propise o osnivanju i poslovanju korporacija, određivati pravne i druge obveze i tome slično. Ima zakonodavnu moć i represivni aparat, ima pravnu i legitimnu mogućnost podvrgnuti korporacije i banke demokratskom nadzoru i podčiniti njihovo djelovanje javnome nadzoru i općedruštvenim interesima.
Problem u Hrvatskoj je u tome da u našoj zemlji nema mjesta za takvu demokraciju. Nema volje za nju. Postoji samo volja za moć i vlast jednog dijela članova zajednice, a upravo takva volja konstitutivni je element totalitarizma, koji time predstavlja i neprijatelja i prema državi, jer suverenu političku vlast ne posjeduje država, nego privatna volja manjine.
Problem u Hrvatskoj je i taj što se takva vlast odredila koristiti svojim zakonodavnim, regulativnim i nadzornim „“ovlastima“ u korist i zaštitu kapitala, jer je interes obostran, a ne u korist svojih građana, općih interesa i razvoja naše zemlje.
Problem pravne države
Istinska, prava, puna, stvarna demokracija neophodna je i stoga, jer najbolje u njoj jest to da je ona jedina koja može osigurati pravnu državu.
Pravna država je država u kojoj se država kao cjelina temelji na vladavini prava.
U pravnoj državi ne vlada pojedinac ili grupa nego vlada pravo i svi su obvezni pokoravati se toj vladavini.
U pravnoj državi nitko nije iznad prava, pa ni zakonodavac. Međutim, u Hrvatskoj je suprotna praksa. Vladavinu prava u našoj zemlji zamijenila je vladavina ljudi ili grupa ljudi, pretežito onih grupa ljudi zbog kojih se i krenulo u borbu za promjene.
Takvo stanje suprotno je biću hrvatskog naroda, jer privrženost pravu i vladavini prava jedna je od temeljnih osobina povijesnog bića hrvatskog naroda. O tome svjedoče i brojni pravni dokumenti kako iz starije tako i novije prošlosti. Oni su dokaz da su u narodu uvijek žive, moralne, intelektualne i političke snage koje su takvu orijentaciju nosile i poticale. Na to posebno upućuju dokumenti kojima je u Hrvatskoj uređivana vladavina prava, pa tako i brojni statuti: Vinodolski Zakon iz 1288 godine, Statut Grada Splita, Korčulanski statut, Statut Poljički, Senjski statut i dr.
Temelj svake pravne države-vladavina prava- u našoj zemlji je izostao, jer nije ostvaren proces preoblikovanja “partijske države“ u “pravnu državu“. Niti je srušeno staro niti je stvoreno novo. Ostvarene su lažne promjene, formulirane kao takve i hrvatskim Ustavom u kojem je načelo vladavine prava (pravna država) utvrđeno kao jedna od temeljnih vrednota Ustava i temelj za njegovo tumačenje.
Stanje “pravne države“, odnosno njena nemoć najbolje se očituje u “nemoći“ da obračuna s kriminalom i korupcijom, osobito iz vremena privatizacije i pretvorbe. Da se odgovarajućim na zakonu utemeljenim postupcima i sankcijama pokradena i kriminalom stečena društvena imovina vrati ili da se pravično novčano nadoknadi. Da se utvrdi odgovornost za počinjeni kriminal da se pokrenu odgovarajući postupci radi povrata protupravno stečene imovinske koristi od strane fizičkih i pravnih osoba.
Upravo tu se pokazuje sva nemoć hrvatskog pravosuđa kao i nemoć pravne države spram kriminala i korupcije u Hrvatskoj ali i činjenica da politika općenito gledajući taj kriminal ne želi adekvatno sankcionirati, jer je i sama obilno sudjelovala u njemu.
Korupcija i kriminal našoj zemlji nanijeli su ogromne štete na svim poljima. Važna činjenica je da su upravo zbog toga mnogi ozbiljni ulagači poštenih namjera zaobilazili našu zemlju i da je i danas zaobilaze, jer je očito ga Hrvatska nije pravna država da u njoj nema vladavine prava.
Nefunkcioniranje pravne države i izostanak vladavine prava predstavlja i iz drugih razloga krupnu prepreku ekonomskom rastu i uspješnom razvitku.
Problem socijalne države
Prijeko potrebni preduvjeti uspješnog razvitka su socijalna stabilnost i socijalni konsenzus, no to podrazumijeva određeni stupanj socijalne pravde.
Izostanak socijalne pravednosti, odnosno socijalno pravedne države znači i ozbiljnu prepreku uspješnom razvitku.
U našoj zemlji socijalna država je izostala, a to iz razloga, jer izostankom pravne države nisu stvoreni ni preduvjeti koji bi vodili u pravcu socijalne države. Naime, upravo pravna država, s jasno reguliranim i transparentnim mehanizmima poslovanja glavni je preduvjet i od velikog je značaja za ostvarivanje socijalne pravde, odnosno socijalno pravedne države.
S druge strane, hrvatske političke elite, među njima i Vesna Pusić, od početka su obećavale i odredile da će stvarati Hrvatsku kao socijalnu državu u kojoj će socijalna pravda biti najveća vrijednost. Da će izgraditi sustav socijalne sigurnosti i izgrađivati Hrvatsku kao socijalnu državu u kojoj će socijalna prava biti dio stvarne demokracije i prvi preduvjet ukupnog ekonomskog i socijalnog razvitka.
2005 godine Stjepan Androić o Hrvatskoj kao socijalnoj državi je napisao: Ljudsko dostojanstvo pojedinca i obitelji sve se više rastače i nastaju sve veće razlike između ljudi različitih ekonomskih mogućnosti. Odgovornost se prebacuje uopćeno na “društvo“, a zaboravlja se tko je i kada donosio političke odluke usmjeravao zakone koji su stvarali i stvaraju nepravedne socijalne odnose.
Bez obzira što je po odredbama Ustava RH definirana kao socijalna država naša zemlja to nikada nije bila. Ona je i danas sve, a najmanje socijalne i socijalno pravedna država. U njoj su potpuno zanemarena načela socijalne politike. U njoj vlada velika raslojenost u socijalnoj pravdi. Siromaštvo, socijalna nejednakost, socijalna isključenost se povećavaju.
U socijalnoj isključenosti živi svaki treći stanovnik naše zemlje, odnosno njih 33 posto. Hrvatska je zemlja socijalne bijede, to je zemlja u kojoj svakodnevno i sa svih strana svjedočimo jaucima patnje. To je zemlja u kojoj čovjek nije više čovjek sa svojim neotuđivim dostojanstvom, pravima i dužnostima, nego obična brojka, radnik-stroj ( ako ima sreće to biti) iz kojeg treba izvući najveću moguću korist u određenom vremenu uz najmanju moguću cijenu.
Hrvatska je zemlja bez konkretne socijalne politike, a time i bez najvažnijeg političkog cilja: vraćanje građanima socijalne sigurnosti i izgradnje društva na načelima socijalne kohezije i socijalne pravde. Ostvarenje takvog cilja obećavao je i Ivo Josipović i svoje obećanje pogazio. Svojim mnogobrojnim neispunjenim obećanjima taj čovjek pokazao se kao demagog bez premca u povijesti hrvatske politike.
Socijalna politika danas je izraz milosrđa države, umjesto svrhe države da sve svoje građane izjednači u pravima i osigura im ravnopravnu mogućnost sudjelovanja u društvu blagostanja i socijalnoj sigurnosti. Takvo društvo bilo je naš cilj kad se krenulo u borbu za promjene.
Ali umjesto da su se stvarale inicijative za stvaranje društva blagostanja stvarale su se inicijative za uništenje Hrvatske kao društva blagostanja. Takva politika je i danas na djelu. Naime, države u kojima je socijalna pravda stvarnost činile su sve da bi zadržale vlasništvo ili barem kontrolu nad značajnim segmentima nacionalnog gospodarstva, kako bi bile u mogućnosti izdvajati visoka sredstva iz budžeta i time ostvarile socijalnu pravednost u društvu.
Hrvatske politika u kojoj važno sudjeluje i Vesna Pusić čini sve da rasproda sve što je ostalo. Umjesto da se razvija inicijativa za stvaranje bogatstva stvaraju se nove inicijative za rasprodaju-pljačku bogatstva. To je daljnje slabljenje gospodarstva, a samo gospodarski jaka država može pronaći načine da pomogne svojim građanima.
Država koju su njeni predstavnici- izdajnici učinili kolonijom europskih imperijalista to nikako ne može, niti će moći.
Problemi naše zemlje kud i kamo su veći od ovih iznesenih. Hrvatska je zemlja takoreći sa “stotinu“ problema. Prava je istina da cilj nije rješavanje tih problema. Prava je istina i to da Vesna Pusić, kad nije na vlasti, probleme ističe, a da kad je na vlasti sve probleme gura pod tepih, tako i problem demokracije, pravne države i socijalno pravedne države.
To govori da je i Vesna problem, veliki problem, ali i da je licemjer, jer svako se licemjerje temelji i na laži. Svojim licemjerjem ona ne šteti samo zajednici, nego i sebi, jer Bogu je licemjerje odvratno i svi koji se prepuštaju licemjerju mogu biti sigurni da upropašćuju svoju dušu.
Isus za licemjere kaže da su i slijepci ( Matej 23,25).
Put do ozdravljenja je jednostavan. Zove se istina, poniznost i predanje Bogu.