POD DIKTATOM

piše: Mirko Omrčen
-Ne radimo po diktatu međunarodnih financijskih institucija. Ne radimo za svoje kreditore, ni za MMF. (Zoran Milanović)

Današnja kriza u Hrvatskoj primarno je prouzročena unutarnjim razlozima, prije svega svjesnim odabirom neoliberalnog modela, uz paternalističku ulogu države. Tek je dodatno pojačana globalnom krizom 2007- 2010 godine te dužničkom krizom u EU.

Samim time je razlog naše krize svakako i u vođenju ekonomske politike po neoliberalnom modelu u kojem je kao glavni cilj postavljena makroekonomska stabilnost. To znači da su akteri i provoditelji monetarne i fiskalne politike kod nas iste provodili po uputama MMF-a, a što se najčešće svodilo na monetarnu stabilnost, to jest na kontinuirano održavanje niske stope inflacije i stabilan tečaj.

Na tome se i danas temelji monetarna politika u Hrvatskoj, a navodno iz razloga, jer Hrvatska kao mala ekonomija nema drugog izbora nego održavati stabilnost tečaja. Međutim izbor uvijek postoji i prema tumačenjima ekonomskih stručnjaka Hrvatska nije primorana i osuđena imati stabilan tečaj, provoditi politiku stabilnog tečaja i niske inflacije. To je samo “izbor“ provoditelja monetarne politike, to jest politike po neoliberalnom modelu kojoj nije cilj smanjenje nezaposlenosti, nego ona između niske inflacije i više zaposlenosti kao uži cilj bira monetarnu stabilnost.

Međutim u ekonomskom svijetu makroekonomska stabilnost mora se šire definirati, kao stabilan dugoročan razvitak ekonomije, zaposlenosti i životnog standarda. Makroekonomska politika mora biti fokusirana i na razvitak “realnog sektora ekonomije“ zapošljavanje i izvoz, a sve to u primjeni neoliberalnog modela izostaje.

Danas, kad su se nagomilali ekonomski problemi, politika stabilnog tečaja može biti tek donekle aktualna, ali to nikako nije bila 2000 godine ,smatraju ekonomski stručnjaci i govore kako je takva politika sasvim i potpuno u interesu financijskog kapitala. Evo i zašto?

Na zemlje u razvoju i zemlje s ekonomskim poteškoćama MMF čini pritisak i nameće im da provođenje restriktivne monetarne i fiskalne politike. Kao glavni argument ističe problem inflacije. Praksa pokazuje da je u tim slučajevima inflacija u pravilu niska, ali istovremeno i stagnanstvo i nazadovanje gospodarstva te visoka nezaposlenost.

Ugledni i priznati stručnjaci u svijetu dokazali su da je pretjerana revnost u suzbijanju inflacije gotovo uvijek povezana s niskom stopom gospodarskog rasta, to jest da ima negativan učinak na taj rast. Ukazuju također da MMF-ovo inzistiranje na restriktivnoj politici gubi iz vida i socijalnu stabilnost kao važan preduvjet uspješnog gospodarskog rasta.

Da ta politika zanemaruje sagledavanje ekonomskih problema u širem socijalnom i političkom kontekstu te da ima negativne učinke na siromašne slojeve stanovništva. Da su posljedice te politike i bogaćenje tankog privilegiranog sloja na račun osiromašenja većine stanovništva, kao i raspad srednjeg sloja itd.

Daju se mnogi primjeri pogubnosti takve politike, a kao dobar primjer može poslužiti Latinska Amerika u kojoj su u osamdesetim godinama od strane MMF-a nametnute restriktivne mjere. One su izazvale zaoštravanje postojeće krize, dovele do pogoršanja problema. Došlo je do ogromne nezaposlenosti, do porasta kriminala, korupcije i nasilja, do socijalnih nemira i političke nestabilnosti. Došlo je do ozračja nepovoljnog za razvoj, proizvodnju i oživljavanje gospodarstva. Sve to ostvareno je kasnije kad se odustalo od takve politike.

Razlog takve neprirodne i štetne politike stručnjaci vide u interesu financijskog kapitala koji umnogome određuje i diktira politiku MMF-a. Njegova ideologija i interesi imaju odlučujući utjecaj na politiku MMF-a koji politiku stabilnog tečaja i niske inflacije nameće prvenstveno zato, jer inflacija u prvom redu šteti interesima financijskog kapitala.

Za kapital je inflacija najveća opasnost, jer zbog nje dolazi do erozije realne vrijednosti njegovih potraživanja, a to dovodi do porasta kamatnih stopa, a one uzrokuju pad cijena vrijednosnih papira. Stoga vlasnike kapitala itekako zadovoljava niska inflacija bez obzira na nepostojanje rasta i na nezaposlenost, koji su glavni problem radništva i siromašnih slojeva.

To je jedan od glavnih razloga zašto MMF gorljivo zagovara “makroekonomsku stabilnost“, osobito izbjegavanje inflacije zanemarujući pritom socijalne aspekte, kao što su nezaposlenost, dohodovna polarizacija stanovništva, porast siromaštva, ali i institucionalne kao što su spora i korumpirana administracija, neprilagođenost pravnih propisa, neučinkovito sudstvo itd.

Zemlje koje provode politiku stabilnog tečaja i  koje su u ekonomskim poteškoćama MMF kreditira u milijardama dolara, a opet sve u interesu financijskog kapitala. Naime, ti zajmovi u mnogim slučajevima upotrijebljeni su na održavanje precijenjenog tečaja domaćih valuta, a sa svrhom kako bi vlasnici stranog kapitala i zajmodavci, jednako kao i novostvoreni sloj domaćih milijunaša mogao iznijeti novac iz zemlje uz što povoljnije uvjete. Samo Bog zna koliko se novca uz takve povoljne uvjete iznijelo iz Hrvatske.

Slično se događa i drugdje, a u velikom obimu događalo se u Rusiji. Ta zemlja također je provodila politiku po uputama MMF-a koji je tamo također inzistirao na održavanju precijenjenog rublja. Bojeći se da bi devalvacija rublja pokrenula spiralu inflacije Rusija je provodila takvu politiku. Prevelik tečaj rublja podržavan je milijardama dolara zajmova.

Okoristili su se vlasnici stranog kapitala i zajmodavci, a osobito nova klasa poduzetnika, jer su i jedni i drugi mogli veoma unosno pretvarati rublje u dolare i prebacivati ih u inozemstvo. Unatoč ogromnim, jasnim i štetnim makroekonomskim posljedicama precijenjenog tečaja rublja vlada je po nagovoru MMF-a izbjegavala devalvaciju u strahu od hiperinflacije.

Na kraju je takva pogrešna politika u kombinaciji s drugim lošim makroekonomskim mjerama dovela 1998 godine do gospodarskog sloma i kolapsa čitavog ruskog gospodarstva. Tada se rubalj konačno devalvira, a do znatne inflacije nije došlo. Ali je zato došlo do postepenog porasta proizvodnje. Devalvirani rubalj stimulirao je supstituciju uvozne robe domaćom proizvodnjom što je konačno pokrenulo rast BDP-a.

Valja reći kako ni mnoge druge zemlje nisu pretjerivale u suzbijanju inflacije, kako su održavale nizak tečaj domaće valute dajući prednost ubrzanom pokretanju razvitka i kao takve ostvarile uspjeh.

Ali valja napomenuti kako neki hrvatski ekonomski stručnjaci naglašavaju kako svaka promjena u monetarnoj politici ne mora nužno biti vezana samo uz tečajnu politiku, nego treba biti vezana i na druge promjene, a u hrvatskom slučaju i za promjene tržišta na kojem djeluje monetarna politika.

Dok se monetarna politika u Hrvatskoj temelji na niskoj stopi inflacije i na očuvanju tečaja, dotle se može reći kako se fiskalna politika temelji na očuvanju vlasti, a to nikako nije njena uloga.

Uloga fiskalne politike je poboljšanje ekonomskog stanja i standarda građana. Ona bi trebala biti u funkciji maksimalizacije standarda, minimalizirati nezaposlenost i maksimalizirati BDP. Fiskalna politika u Hrvatskoj nije optimalna i njome se ne postižu ekonomski ciljevi. Ne vodi prema dugoročno stabilnoj nacionalnoj ekonomiji kojoj je cilj visoka zaposlenost i održivi rast BDP-a.

Konstanta fiskalne politike je ta da zahtjevi proračuna uglavnom rastu brže od ekonomije. Fiskalna politika po mišljenju stručnjaka ne može neograničeno imati deficit državnog proračuna, niti državna administracija može neograničeno rasti.  Njen veliki problem je  njena veličina na svim nivoima.

Ekonomski stručnjaci savjetuju drastično smanjenje državnog aparata i eliminaciju birokracije. Ovakva kakva je ona je izvor vlasti i temelji se na očuvanju vlasti . Orijentirana je na dobivanje izbora, a ne nužno na dugoročno optimalnu fiskalnu politiku.

Potpuno je jasno da Hrvatska nije imala, niti danas ima jasne ekonomske politike, a time niti jasne nacionalne politike. Nagomilani problemi leže i u pogrešnoj strukturi ekonomije koja niti je matematički niti ekonomski jasno definirana.

Hrvatsko gospodarstvo bilo je u krizi cijelo vrijeme, a ekonomski rast koji se ostvarivao temeljio se na potrošnji zaduženih građana. Problemi nastali lošom strategijom i lošim modelom godinama su se prikrivali. Danas su se toliko pogoršali, a postojeća recesija toliko zaoštrila da ih se više ne može sakriti.

Zaključak se nameće sam po sebi, a on je da hrvatska nacionalna ekonomska politika nije ispravna. Ona se uz to provodi bez konsenzusa javnosti o prednostima i nedostacima strategije vladajućih.

Također se nameće zaključak kako je razumijevanje nacionalne ekonomske politike od strane aktera monetarne i fiskalne politike egocentrično i uskogrudno. Njihove odluke koje se donose u pravilu zvuče jako dobro, ali se njihov smisao redovito pokazuje u rezultatima.

Nameće se i zaključak da treba doći do zaustavljanja takve politike, jer se politika stabilnog tečaja praćena deficitom platne bilance dugoročno pokazala kao pogrešnom, ne samo u RH, već i u mnogim drugim državama. Perspektiva takve politike je daljnje zaduživanje, namicanje deficita dugom, novim zaduživanjem ili prodajom imovine. Čemu to vodi i dokle tako? Svaka država pa tako i Hrvatska ima ograničene resurse koje može prodati ali postoji i gornja granica vanjskog duga.

Umnogome je upravo monetarna politika koja se do sada provodila odvela u dužničko ropstvo, a državu u prisilu enormnog zaduživanja. Dug se stalno povećava. Ne uspiju se otplatiti ni kamate.

RH postala je ovisnik međunarodnih financijskih institucija. Izgubila je svoju financijsku suverenost. Zar prema svemu tome politika kakva se vodi nije u interesu financijskog kapitala, njegove ekspanzije i izrabljivanja? Ne samo da jest nego je i pod njegovim diktatom, jer je ovisna i pod uvjetom.

Premijerova izjava s početka teksta kako sve to nije istina ne drži vodu, jer bi se inače odavno promijenio smjer. Okrenulo bi se drukčijoj ekonomskoj politici (kako su to i mnogi drugi učinili) koja bi bila uspješnija od dosadašnje, a koja se pokazala potpuno promašenom i neprirodnom.

Premijerova izjava je samo pokušaj skrivanja grijeha, a u tome se ne može očekivati sreća i uspjeh. Grijesi vladajućih, kao i grijesi samog premijera, su očigledni i ne mogu se prikriti. Osobito se ne mogu prikriti pred Njim kojem su svi grijesi poznati, a koji zahtijeva ispovijedanje i odricanje od grijeha, ako se želi naći oprost , a osobito milost Njegova ( Izreke 28;13).

Od Boga nije za očekivati da bude nepravedan i oprosti nepravednima, neiskrenima, lašcima i licemjerima. Bog pravedni i dobrostivi prašta grješnicima, ali samo ako se isprave, obrate i zahvale. Ustrajnost u grijehu je pogubna. ( Efežanima 4,22-24)