MALEN JE OVAJ SVIJET (Prvi put objavljeno 21. srpnja 2013.)
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Ponekad do dobre priče vodi čista slučajnost. Ne vjerujete? Evo …
Kad sam nedavno pratila folkloraše Hrvatske zajednice Berlin na njihovom prvom nastupu na Đakovačkim vezovima, dobih i iskoristih prigodu po prvi puta u životu posjetiti i Slavonski Brod. Odavno sam to željela.
Zašto upravo Brod? Urednik portala s kojim zajedno pokrenuh i vodim ovaj naš Glas je Brođanin, Emil Cipar, pa kroz tu našu suradnju upoznah i prije stvarnog susreta, i grad i ljude. I u Berlinu poznajem dosta naših ljudi, dragih prijatelja iz Zavičajnog kluba “Brođani” kojega sam, na jedan počasni a iskreni način, i sama član.
Pa eto, dovoljno je to razloga za posjet. A taj opet dao puno. Susretoh ono najljepše u Brodu …Tadiju, Ivanu, Savu pa drage ljude: Emila, Željka, Lizu pa neke koje sam do tad poznavala tek virtualno, preko njihovih tekstova ili komentara: Željka, Petra, Dariju …Stvarno, divni, nezaboravni susreti.
Po povratku u Berlin, prošloga tjedna stiže mi kratka poruka. Piše, Brođanin Petar Bašić. Šalje jednu fotografiju i pita:
– Jel se meni ovo čini ili ste ovo vi?
Zagledam radoznalo fotografiju. U prvom planu je mladić a iza, pomalo nejasno ali prepoznatljivo …moja malenkost. Nedvojbeno, fotografija nastala u vlaku berlinske podzemne željeznice.
Čudim se, otkud fotografija kod Petra i tko je mladić u prvom planu slike, pa pitam:
– Baš čudno Petre! Da, to sam ja u podzemnoj, teško mi ocijeniti koji dan, možda prije koji tjedan, odakle Vam fotka?
A Petar odgovara:
– Prijatelj koji je na slici je moj prijatelj s faksa, 5 godina smo bili skupa, putovali smo u Helsinki, Woclav… sad je redoviti profesor na Filozofskom u Puli! I sad se slikao kao, usput, u podzemnoj u Berlinu u kojem je kratko na službenom putu! I njega nisam vidio već 7-8 godina sigurno, možda i puno više, a Vas sam upoznao nedavno a prvi put Vas vidjeh prije par dana tek! Koja slučajnost! Nevjerojatno!!!
E baš, koja slučajnost. Gledajući fotografiju teško mi procjeniti kojeg dana je slikana, tko je slikao i gdje pa radoznala potražih poznanstvo preko faceboocka i pojašnjenje kod mladića s fotografije. Zove se Igor Duda.
Tko je Igor Duda? Evo: Rođen je u Puli 1977. godine. Docent je na Odsjeku za povijest pri Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, gdje je kao znanstveni novak primljen 2001. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je povijest i kroatistiku (2000.) te magistrirao (2004.) i doktorirao povijest (2009.). Područje njegova posebnog interesa su društvena povijest i povijest svakodnevice druge polovice XX. stoljeća, povijest potrošačke kulture te povijest dokolice i turizma. Kao OSI/Chevening Scholar boravio je na Sveučilištu u Oxfordu (2002/2003.), surađivao je s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža u Zagrebu te bio istraživač na međunarodnom znanstvenom projektu Sveučilišta u Grazu. Na pulskom sveučilištu predaje više predmeta iz suvremene povijesti. Vanjski je suradnik na doktorskom studiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je dvije knjige:U potrazi za blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih (2005.) iPronađeno blagostanje. Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih (2010., nagrada Kiklop za znanstvenu knjigu godine) …
Eto, to je mladić s fotografije u čijoj pozadini je i moja malenkost. A o tome Igor sam kaže:
– Slikano je 21. lipnja u 23.45, kaže podatak s digitalnog aparata. Nemam ništa protiv da je objavite, priča je baš zanimljiva, iako Hrvati u Berlinu sigurno nisu rijetkost. Evo i cijele slike, tu je prijateljica iz Grčke koja je radi u Berlinu na znanstvenom projektu, a slikala je druga prijateljica – Talijanka. Cijeli Mediteran. S nama je bio i prijatelj Britanac (porijeklom Indijac), a svi se znamo već 10 godina, još iz Oxforda gdje smo studirali ili bili na stipendijama …
A ja se prisjećam kako je tu večer, petak 21. lipnja, u Hrvatskoj zajednici u Berlinu nastupao “Fijaker” Tamburaški sastav iz Osijeka pa se tamo zadržah. Dovoljno da se moj put sasvim slučajno sretne s Igorovim. Da nastane fotka. Da Igor fotografiju stavi na svoju faceboock stranu, da mene prepozna Petar Bašić kojeg susretoh prvi puta prije koji tjedan u Brodu, Da me on upita jesam li to ja na fotki njegova prijatelja i da on potom, isti taj Igor Duda, postane i moj prijatelj kojega ću kod njegova narednog posjeta Berlinu, rado susresti i upoznati.
Eto, tako od jedne slučajne fotografije nastade priča. I mogla bi i još koja.