Jeste li se ikada u tišini zapitali kako oči sedamnaestogodišnjaka vide život?-Evo vam odgovora.
Iz naše arhive: 22. 07. 2013.
piše: Martina Miladinović
Život kao more u mojim zjenicama. Život kao najdublji ocean, vjekovima neistražen, okružen tvrdim kopnom kojem kraj nezrele mladenačke oči još ne vide.
Noću, kad svlada me tišina, kad umukne svaka ptica pjevica, upregnem svoje tamne vlasi i uronim u more razmišljanja.
To je more za mene nepregledno. Sitna sam riba u bezgraničju morskih pasa koji vrebaju priliku iza svakog zamamnog grebena.
Kakav se tek bal igra na dnu moga mora gdje mrke pliskavice osuđuju pogledima nevine rakove za krađu biserja.
Kakvo divno biserje!
Godinama čuvano u srcu najljepše, bojama ogrijane školjke, vrijedne svakog divljenja. Dno moga mora je prepuno, gotovo da zraka nemaju oni koji ondje borave. Zalogaja nemaju mladi škorpioni, osim zrnja pijeska koje im iz usta otimaju turobne raže.
Gubim se plivajući u tom moru iza svake šume algi koja mi oduzima sunce za kojim tragam. Moja se stopala režu o ogoljelo kamenje, a krv moja priziva gladne psine.
I jedva rastjeravši mrke ralje, nađem se na plećima dobrog dupina koji me brzinom zvuka vodi u svoja prostranstva. Meke su njegove mišice koje me golicaju i mame moje obraze na smijeh.
O moje bijele zube odbijaju se sunčeve zrake koje mi obasjavaju put. I uši mi se napune solju i zvukom glasanja zlih zmijskih jezika. Nakon što po pijesku raspu svoj otrov i gnjev, nestane ih u beskrajnoj koraljnoj šumi.
Moje je more za loših dana ljuljano valima samoće.
Tada sam samo bjegunac na splavu, čije rane nagriza sol. I umorne oči više ne vide dan, više ne naziru kopna. Dok ležim tako, sama ..
Bjegunac za kojim nitko ne traga …
Shvaćam kako toplina i sjaj zvijezda miluju moje trepavice. Uspava me tihi lahor koji mi nosi miris bora i magnolije u cvatu.
A jutrom …
Jutrom čvrsto stanem na tvrdo tlo i ustrajem u potrebi da umoran ostanem na nogama. S kopna gledam moje more i shvatim da je ono uistinu jedinstveno, najljepše od svih mora.
Zborim sa šumom valova i tiho prošapućem: ”Vratit ću se, more moje!”