Iz naše rahive/objavljeno 08.08.2014.
Piše: Božica Jelušić
Nema otkupa od biografije, ni pod kojim uvjetima.
Uzalud povlačimo crtice, nanosimo slojeve boje, lupkamo po tipkovnici i nižemo mudre rečenice i skladne stihove, u nadi da će baš NAS zaobići bilo koje prokletstvo, da ćemo ispuniti koncept jednog urednog građanskog života, ostavljući pri tom trag u stvaralaštvu, humanizmu, znanosti, politici, javnom životu, industriji zabave, borbi za bolji svijet.
To jednostavno ne postoji. Ako si vješto zaobišao ponor droge, alkohola, neuredna života, opasnosti pogiblje, lomove u braku i izvan njega, razočaranja u sustav i intelektualnu zajednicu, ako te mimoišla kakva teška bolest i dugotrajno liječenje, javna sramota ili poslovni krah, možeš biti siguran da još negdje čeka neka toljaga da ti raskoli glavu, u momentu kad rastreseno zalaziš za poznati ugao gradića gdje si proveo maltene cijeli život.
Velika djela i osebujni životi imaju visoku cijenu. Ni najveći mangupi ne uspjevaju je izbjeći.
Kažu da je Mallarme bio uredan gospodin profesor, pravi službenički mentalitet, a Rimbaud pustolov i poročni luđak, pa su ipak postali podjednako slavni. Ne dajem za to ni probušena novčića: samo se nitko nije potrudio otkriti Mallarmeovu tajnu boljku, rekla bih.
Primjerice, Villon je bio sjecikesa i protuha, Michelangello muškoljub, Tolstoja je kinjila manična i ljubomorna žena, Wilde je skandalima podgrijavao fantaziju i dočepao se zatvora, Kafka je zazirao od oca i bio nesretan u ljubavi, Krleža je imao kompleks sveznadara, Nazor pisao laude Poglavniku pa pod stare dane odmetnuo se u partizane, pateći za svojom zasluženom udobnošću. Maria Tanase pila je kao smuk, Cohen je spiskao bogatstvo na žene i poroke …
U svijetu glamura i zabave, Bardot je bila promiskuitetna, Monroe patila od poremećaja osobnosti, Dean je bio suicidalan, Jackson je htio zguliti sa sebe crnu kožu i sve što uz nju ide, a nekoliko desetaka njih, kojih se nasumce možemo sjetiti, naprosto je završilo u umobolnicama, ne imajući snage nositi se sa usudom i dodijeljenom karmom.
Ima li djela u slobodi i miru, u opuštenosti i zakrilnosti provincijskog života?
Nema, zasigurno. Provincija je placebo, djeluje samo na vrlo kratke pruge, dok uživaš u krajoliku, vrtu, uspomenama ili malim pothvatima, a zatim opet- kušaš otrove zavisti, trača, igre klanova i interesnih grupa, zatupljenost i potkupljivost medija, podmetanja, teror mediokriteta.
Ako previše “odskočiš”, tu su denuncijanti, stranački fanatici, moralisti i religiozni redočinitelji: iskusit ćeš zavjeru šutnje oko svega što napraviš i stvoriš, čime te naprosto žele obeshrabriti, zbrisati, pomnožiti s nulom, dati ti UPUTNICU ZA STRANPUTICU, kojom ćeš na kraju doći do svoje zakonite propasti, nekog bunara u koji se simbolično bacaš, te poput kamena, navlačiš na sebe mahovinu zaborava, tišinu, neku slatkogorku nadu da je Roethke bio u pravu, zapisujući:
“Govori li moje tijelo? Ja dišem ono što jesam:/ Prva i posljednja od svih stvari. /Kraj grobova velikana / Čak i kamenje govori”.
30. srpnja 2014.