Iz naše arhive 04.11.2013.
Piše: Martina Miladinović
Rastaju se Dunav i Sava, noć i dan. Klasje odlazi s tvojih poljana usred burna vremena. Rastaju se stablo i list, korijen i tvrda zemljica.
Sunce od neba bježi.
Skloni se ratar od ravnice, poštena žena od ručnoga rada, svećenik od Crkve, vjernik od Boga, krčmar od šanka, plod od peteljke, janje od stada, radnik od rada…
Zima se od snijega sakrila.
Slavonske jeseni ne vidjeh odavno bistrim očima. Jer, rastaje se magla od brjegova, sokol od svojih krila, jastuk od guščjeg perja, zlato od rubina, nevrijeme od groma, starica od starčeva groba. Ribe na suhom dišu. Lasta svoje jato zaobilazi. Majka ostavlja dojenče, djevojka šlingane haljine, zaljubljeni parkove, majke i očevi brakove. Ostavlja brat sestru, Brod tvrđavu…
Zašto, o zašto puštaš crnokosog dječaka da prepliva Savu na drugu stranu, da kvasi lice zelenom Neretvom? Zašto noge tvojih sinova žude za nekom mekšom zemljom? Zašto se hrapave ruke moje majke ranjavaju za ženu imena ‘’Helga’’ ili možda ‘’Frida’’, za gospodina imena ‘’Hans’’?
Zašto puštaš modre oči da se dive ljepoti tuđih ravnica kad znaš da takvog klasja više nigdje na svijetu nije? Nigdje nije tako zelene trave, toliko uzavrele vatre i mnoštva opalih kestena na cestama. Nigdje nije tako velike Tebe… Slavonijo, Ti zemljo plodna samo za rastanke!