PISMO ČOVJEKU PRED RASTAVOM (2.dio)

piše: Dražen Radman
Riječima se ne može opisati kakvo pomračenje uma nastupa kad se goji, skuplja pulsirajuća ljutnja, gorčina i mržnja. To govorim jer se još uvijek pravdaš time što je ona prva počela i da zaista radije odvaja vrijeme za TV – seriju nego za tebe. Što bi drugo i mogao zaključiti nego da time pokazuje i da više voli tu tursku seriju nego tebe?

Dakle, ona je prva počela. A onome tko prvi počne, onaj drugi je slobodan uputiti opravdanu strijelu u stilu: ”Ti si ovakva… ti si onakva…” Ili: ”Da ti nisi rekla to, ni ja ne bih ovo…” Dakako, to je već ono poznato ”oko za oko…”

No, samim time što je netko drugi prvi počeo, ne znači da smo lišeni odgovornosti za svoje riječi, za svoje postupke. Naime, ako uzvratim istom, jačom ili sličnom mjerom, koja je onda razlika među nama?

Možda jedino u sekundama ili minutama, odnosno u tome da je netko započeo svađu u 16:45, a drugi uzvratio u 16:46. Ili možda sat, dan, mjesec ili dva poslije. Nije bitno.

Ukratko rečeno, nakon što čovjek bude povrijeđen, nastupa jedno od dva vremena: vrijeme za osvetu (u bilo kakvom obliku) ili vrijeme za oprost. A to najviše ovisi o onome što se nosi i njeguje u vlastitom srcu.

Želim ti sasvim otvoreno reći da trebaš prihvatiti odgovornost za svoj dio i da jedno tvoje iskreno priznanje i pokajanje može pokrenuti i priznanje tvoje žene. No, isto vrijedi i za odnose među prijateljima, kolegama, rodbinom itd.

Čuješ li to dobro? Samo jedno tvoje iskreno priznanje može promijeniti cijeli tijek i kvalitet tvog odnosa sa ženom.

Može donijeti val blagoslova u tvoj dom, tvoju radnu sredinu, gdje god. Može donijeti novi osmijeh, vedrinu, razgovor… Jednostavno kazano, može promijeniti mučan tijek tvog sadašnjeg života.

Osjećaš li upravo sada neki otpor u sebi dok ti govorim o ovom? Ako da, onda je to odlična stvar. Naravno, jer takav otpor obično pokazuje da u ljudskom srcu postoje sile koje ga drže sputanim, čak zarobljenim i okovanim, a koje najčešće ni ne primjećuje.

Naime, kad god čovjek počne razmišljati o tome da u njemu nešto nije u redu – te sile se pobune i nastoje ga povući prema dolje kako taj isti čovjek ne bi učinio ozbiljniji iskorak prema oslobođenju od spomenutih okova.

Zle sile se uvijek služe glavnim oruđem, ili oružjem koje se, eto, krije pod jednostavnim imenom – ponos! Što reći o njemu a da bude suvislo i da shvatiš da stvar nije niti malo bezazlena, već do krajnosti pokvarena i ubojita po sve odnose i istinske vrijednosti. Dakle, ponos je glavni čovjekov, tvoj i moj neprijatelj! Uljez koji nas hoće okrasti kako bi na koncu – ugrabio sve.

Samo ću se malo poigrati riječima i pokušati pomalo na pjesnički način dočarati njegovu zlu narav.

Ponos ti uvijek kaže: ”Budi svoj! Za svojim moraš ići snom!” On ti uvijek kaže: ”Nikad ne plači. Opet bit ćeš najjači!”

On ti nježno šapće: ”Uživaj. Ova zemlja tvoj je raj.” Također ti kaže: ”Ako možeš, uzmi sve. Ionako ne ćeš živjeti poslije!”Dakako, on ti kaže: ”Nisi kriv! To je uvijek onaj drugi!” On ti kaže: ”Sinko, ne daj se! Nemoj nikad smanjit se!”

Da, on ti kaže: ”Svoj si Bog jer gore – ne, nema nikog!”

A, zapravo, istina je da svaki ponosit čovjek jest – i gol i bos. Ponos je poput podlog provalnika  koji se krije i stalno podgrijava zlobu u nama s jednim jedinim ciljem – učiniti pustoš u našoj duši i držati je što dalje od Boga.

Da, pustoš čini pustinju duši. Kad god se čovjek, a da i ne zna, s tamom ruku pod ruku čvrsto drži. Od samih početaka, vjerovao u to ili ne.

Ne ću ti o ovome više govoriti. Dovoljno je da razumiješ da si malen i krhak pod zvijezdama i da se tako lako možeš polomiti na životnoj cesti. Ti zapravo ne vladaš sobom kako misliš da vladaš. Trenutačno tobom vladaju sile protiv kojih, sam po sebi, nemaš ni lijek ni odgovarajuće oružje.

No, dobra je vijest da ga ima netko drugi. Netko tko je došao među nas ljude da nam pomogne. Da slomi silu ponosa, grijeha i zla uopće. Upravo to, da slomi silu koja nam ne da da živimo i hodamo u pravoj ljubavi i miru, u skromnosti, dostojanstvu, kao i u plemenitom nastojanju i zauzimanju.

Došao je platiti cijenu umjesto nas – za sve naše nemoći, strahove, propuste, zlobe i pokvarenosti. Došao je iz dva jednostavna razloga. Prvo, jer u stanju začaranosti nismo mogli sami sebe izvući iz blata ponosa i grijeha.

Drugi razlog je – ljubav. Drukčije i ne bi moglo biti. Istinska i savršena ljubav odozgor ne može dopustiti da ne pruži ruku palom čovjeku. Makar taj isti čovjek ne vidio da je duboko pao i da se valja u prašini.

On je to učinio, a na nama je  da ga u nekom trenutku prepoznamo, prihvatimo vjerom i započnemo sasvim novu etapu svog života. Etapu u kojoj će se znati tko je Izvor svekolike snage i moći opraštanja.

U suprotnom, kako može zarobljen (i slijep) čovjek, vezan teškim lancima oko srca, uistinu oprostiti ako sam nije dobio, tj. iskusio i primio istinsko oproštenje?

Ovdje se polako zaustavljam i puštam te da izvedeš daljnje zaključke za svoj život. Možda ćeš biti potaknut učiniti odlučujući korak. Prvi je najvažniji. Onaj prema gore. Prema Bogu. A kasnije ćeš već znati kako dalje.

S novom ćeš snagom, među ostalim, moći prvi prići svojoj ženi i s mirom Božjim započeti razgovor. Da, razgovor pri kojem ćeš najprije početi govoriti o sebi. Razgovor kojim ćeš od nje tražiti oprost a da ne očekuješ da i ona mora učiniti isto.

S novim duhom ti ćeš, gle, čak i vidjeti da je dobrim dijelom istina da si prečesto više vezan za svoju majku nego za svoju ženu. Pa ćeš imati i hrabrosti i mudrosti mijenjati u svom srcu nešto u svezi toga, a na blagoslov svoga doma. Zapravo, dopustit ćeš da to kroz tebe čini Onaj koji i jest zbog toga sišao među nas.

Onaj koji te godinama strpljivo čekao, bit će i tada strpljiv s tobom. Prava bi šteta bila da ne prihvatiš Njegovu ruku. Možda još večeras. Vjerojatno se ništa strašno ne bi dogodilo.

Dapače!