PISMO JEDNOM BRANITELJU

Iz naše arhive/ objavljeno 16.11.2011.
Piše: Dražen Radman
Još uvijek ti se kroz misli, snove i javu javljaju slike i zvuci rata u koji si kao dvadesettrogodišnjak dragovoljno krenuo. Iako si bio mlad, znao si da se događa ozbiljna i važna stvar i da ne možeš ostati po strani.

Trebalo je braniti zemlju, more, zrak, čovjeka… Trebalo je braniti kuće, voćnjake i vinograde svoga brata, oca, susjeda… Trebalo je braniti ulice u kojima si se igrao od malih nogu. Trebalo je braniti starice koje nisi poznavao, a živjele su na području gdje su crne sjenke, sa zadahom smrti, prilazile kako bi ukrale i njih i sve njihovo.

Da, trebalo je braniti i budućnost naše djece koja su tek trebala biti rođena, a i one koja su tada bila još premalena da bi razumjela što se zapravo događa.

Iako si bio i sam mlad, razumio si da je to bilo vrijeme u kojem nije bilo vremena za suvišno pričanje. Naprotiv, valjalo je poći po neko novo svitanje, prema nekoj novoj i čistijoj zori, a koja se živo nazirala u tvojoj i našoj neposrednoj blizini. Nazirala se ni manje ni više – sloboda domovine zbog koje ti je vrijedilo krenuti ne znajući hoćeš li se ikad više vratiti u zagrljaj svoje majke, oca, brata, žene, kćeri…

Biti svoj na svome, višestoljetni san mnogih generacija, bila je prilika koja je izronila u tom povijesnom trenutku i nije se mogla propustiti.

Tebi, kao i većini, bila je čast biti sudionikom stvaranja zemlje koju više nitko ne će na bilo koji način robiti, tj. držati u kakvoj šaci ili pod kakvom čizmom crpeći iz nje sve vrijedno i dobro. Da, čvrsto si vjerovao u to.

Krenuo si iz sveg srca ne razmišljajući previše o tome da bi te moglo to i koštati, čak i života. Ne, ti nisi računao da bi na toj grudi mogle biti ostavljene i mnoge ruke, prsti, noge, kao i zdravlje tisuća duša.

Uglavnom, nisi previše mislio na to da bi zemlja mogla biti gusto natopljena krvlju i da bi plaćena cijena mogla biti visoka. No, nekako si znao da će to, ma koliko trebalo platiti, itekako vrijediti kad se ostvari dugo žuđena sloboda i neovisnost.

Tada nisi ni slutio o događajima koji bi se mogli zbiti u netom stvorenoj i slobodnoj zemlji, a nakon tolikih čežnji i uzdisaja. Kada je obrana počela, nakon početnog prestrojavanja, započele su ozbiljne akcije protiv onih koji nisu smjeli kročiti na naše tlo.

Vrlo brzo se ispostavilo da imaš sposobnosti vođe pa si nakon prilično kratkog vremena postao zapovjednik jedne od postrojbi. Prošao si sva najvažnija i najopasnija bojišta stavljajući ”glavu u torbu”, uz razumljiv strah koji bi te povremeno ili često pratio. Ipak, nešto te uvijek vuklo naprijed, da učiniš korak više, a da pritom ne ugroziš vlastite ljude.
Vidio si i doživio sve užase rata: hladnoću, glad, trupla na sve strane… A onaj dan kada te udar granate u blizini odbacio u zrak pa si svom silinom udario o
zid one kuće – nikada ne ćeš zaboraviti. Od toga dana u tebi više ništa nije bilo isto.

Također, tvoj život je obilježio i onaj dan kada si pošao na pogreb svom prijatelju, vjernom i bliskom suborcu koji je poginuo ispred tvojih očiju.
Potres koji se dogodio u tvom biću, neposredno prije pogreba, i danas te prati poput sjene. I danas se noću budiš iz snova u kojima često vidiš već proživljene strahote. Danju, na gotovo svaki jači zvuk, ti ”čuješ” prohujale gelere, koji su u ono vrijeme imali naviku zviždati pored uha i pored srca.

Danas tvome biću čine veliku bol neki drugi geleri. To su podmukli geleri koje odapinje domaći čovjek, tj. oni ljudi koji ne znaju što je sloboda, ali znaju kako
upropastiti drugoga.

Znam da se riječima ne mogu opisati slike i događaji kojih je stalo za još dva ili tri tvoja života. S druge strane, teško se mogu opisati ponos i radost koji su proključali kad je sve bilo gotovo, tj. kada je izvojevana pobjeda. Bili su to dani koje ti nitko ne može ukrasti i zbog kojih ti se i danas cakle oči.

Naravno, kada se to dogodilo, mislio si, poput drugih, da će nastupiti vrijeme istinske obnove, slobode, blagostanja… Mislio si da više ne će biti takve nepravde kakva je bila. Mislio si da će se graditi i otvarati radna mjesta; da će ljudi među sobom biti bliži; da će biti više prijatelji; da će se više smijati i, uopće, biti bolji.
Ukratko, mislio si da će zemlja za koju si se borio i za koju si položio veliki komad svoje mladosti i svoga zdravlja – biti zemljom u kojoj će ljudi živjeti sretno i u kojoj će u miru rasti djeca.

No, sirova te stvarnost brzo spustila na zemlju. Brzo si shvatio da se u tvojoj zemlji događaju stvari za koje se nisi borio.
Shvatio si da se nalaziš u zemlji u kojoj ne postoji stvarna briga za čovjeka.

Posebno te zaboljelo kad si shvatio da najveći dio struktura vlasti najviše vremena i snage troši na to kako da sebi (i svojima) osigura obilnu egzistenciju, a koje im, očito, nikad nije bilo dosta.

Netko je rekao da postoje dvije vrste ljudi: oni koji za domovinu žive i oni koji od domovine žive.

Događala se, dakle, sve veća obijest upravo onih za koje si vjerovao da će biti pokretači i nositelji potrebnih i bitnih promjena.

Umoran i iscrpljen od ratovanja, mislio si zadovoljno i uzdignuta pogleda hodati svojom domovinom, baš kao i tisuće tebi sličnih.

Mislio si da će društvo znati cijeniti žrtvu mladića poput tebe i s dužnim poštovanjem učiniti sve da se ne izgubiš u moru naknadne papirologije, u moru samoće ili u moru noćnih mora. Mislio si i nadao se osnivanju stručnih timova koji bi znali barem razgovarati s vama koji ste prošli surova iskušenja rata. Baš to vam je, u godinama koje su uslijedile, trebalo.

Da, trebalo ti je da u tvojoj blizini bude netko tko bi te znao gledati u oči i slušati, ali i otvoreno ti i iskreno reći o tvojim vlastitim stranputicama u novom vremenu koje je stiglo, a u kojem je trebalo normalno živjeti. Da je bilo više ljudskosti i jednostavne topline, ponekad i od strane vlastite obitelji, mnogi se među vama ne bi sasvim povukli u sebe i svoje sobe zureći tako često i zamišljeno u tu neku točku ili šareni ekran koji se trudi stvoriti veseliji svijet svojim vjernim poklonicima.

Mnogi se od vas ne bi odali alkoholu ili nečemu sličnom da je bilo nekog u blizini i tko bi znao s vama… Ne bi mnogi od vas postali nemogućim za suživot unutar vlastita doma. Ne bi neki od vas sve vrijeme provodili u kafićima ili kladionicama trošeći i ono malo dostojanstva koje je u vama ostalo… I ne bi mnogi od vas odlučili samoubojstvom okončati takav besprizorni život.

Da, riječ potpore i razumijevanja bila je vaša potreba koju nikakve tablete, nikakvo piće i nikakav novac nisu mogli zamijeniti. Toga je, eto, nedostajalo i u samim obiteljima. Možda su i oni u njima bili zatečeni pa nisu ni mogli znati kako s vama. A ni ti ni mnogi drugi niste htjeli opterećivati svoje najdraže. Htjeli ste ih poštedjeti i sačuvati od onih ”slika” koje bi im se lako urezale i pratile ih još dugo poslije toga.

Stoga ste takve priče, snove i slike potiskivali, kupili i držali u lancima unutar samih sebe, što je s vremenom stvaralo neizdrživu i tupu težinu zbog koje ste počeli ”pucati”. Tvoji ”izljevi” su često znali biti toliko grubi da bi te poslije bilo sram onog što si rekao ili učinio, posebno naspram onih do kojih ti je stalo.

Znam, užasan je osjećaj činiti nešto što ne bi htio, ali se neumoljivom snagom, u trenutcima navale straha ili bijesa, nameće kao jedina mogućnost. Razorna snaga unutarnjih demona jednostavno bi znala oživjeti i punim se intezitetom razmahati rušeći tako i najtješnje odnose. A razlazi su postajali novim utezima na već dobrano izmorenoj duši.

Neki su, nažalost, savim podlegli tim pritiscima i počinili ono što nisu trebali.

U tebi i drugima se, zapravo, događao krik za krikom. Vapaj za vapajem.

Događao se poziv u pomoć jer iza robusnog i goropadnog tijela te iza grubih  crta lica stajao je običan čovjek, jedna obična duša u potrebi i potrazi za mirom i slobodom unutar sebe samoga.

Stajala je čežnja za toplinom i utjehom koju, naravno, treba svaki čovjek, makar mnogi (muškarci) to ne bi nikad priznali.

Opća situacija u domovini dodatno je utjecala na tebe. Razočaranja u politička vodstva te neizmjerna podijeljenost i bešćutnost u društvu činjenice su za koje nisi imao i još uvijek nemaš pravi odgovor ili objašnjenje. Zapravo, gdje god se okreneš ne bi li ugledao kakav tračak svjetla, ne uspijeva ti uočiti ono što bi ti ulijevalo nadu u bolje sutra.

I kad pogledaš u sebe samoga, vidiš gomilu kamenja i trnja koje ti čine srce preteškim i bolno ranjivim. No, tim istim trnjem i ti sam znaš, itekako povrijediti one druge pa se redovito osjećaš kao da se vrtiš u kakvom začaranom krugu. Znaš da u svemu tome imaš i svoju odgovornost koju ne možeš i ne smiješ sasvim prebaciti na leđa navedenih okolnosti koje ti nisu išle ili ne idu na ruku.

Znaš da u tebi samome postoji neki jači procesi koji te nagone da u pojedinim trenutcima kažeš ili učiniš ono što u drugim okolnostima ne bi nikada rekao niti učinio.

Na primjer, ti bi htio da se tvoja djeca tebi vesele i da možeš biti opušten u šetnji sa svojom ženom. Ali golemi nemir što u tebi plamti, čini da vrlo brzo počneš sipati strijele prema njima jer ne možeš podnijeti da je sve mirno i u tišini. Tvoje biće je, naime, bilo naviklo da s nekim bije bitku.

Ti dobro razumiješ da nepravda ne prebiva samo oko tebe (u državi, društvu, medijima…), već i u tebi samome neovisno o utjecaju okoline. Ti zasigurno shvaćaš da u cijeloj priči postoji i onaj tvoj dio odgovornosti za određene postupke, riječi, reakcije, odluke… No, suočen s tim, osjećaš da su korijeni veoma duboki.

Nadalje, osjećaj krivnje u tebi nije samo nametnuta stvarnost, već i znak da mu tu nije mjesto. To je znak da bi taj problem trebalo nekako riješiti. Ali kako?

Znaš da rješenje nije u tome da ne misliš na to, jer bi to bilo lažno potiskivanje koje prije ili kasnije izađe na površinu. Znaš da rješenje nije niti da pobjegneš negdje daleko od svih. Ono što čovjek nosi u svom srcu, putuje s njim, ma koliko daleko otišao.

Vjerujem da rješenje dolazi odozgor. Od Boga. Sama činjenica da težiš za mirom, srećom i za normalnim odnosima, govori u prilog tomu da mora postojati nešto, neki viši izvor koji bi te krijepio, tješio, opominjao, davao ti snagu, ideju, riječ, mudrost za dnevni hod…

Bolje rečeno, vjerujem da ti treba Netko tko uistinu ima moć prodrijeti u tvoje srce i donijeti mu potrebnu promjenu zbog koje bi mogao u sutrašnjem danu sa sigurnošću reći: ”Znam tko sam, zašto sam i kamo idem.”

Nešto tako duboko, i sam ti razum govori, ne može ti pružiti niti jedan čovjek. To može samo Bog. Samo On koji sve obuhvaća i koji može u svaku poru prodrijeti. Da, On koji nas je stvorio, koji nas voli i koji čeka na nas.

On, koji ne želi ući u naš život a da ga se ne pozove. On želi umiriti svako srce koje mu se otvori i koje Ga zazove da mu se smiluje, donese oprost, istinski mir i slobodu. Zapravo, sve ono što nadilazi dotad doživljeno.

Htio bih ti reći da sve oko nas i u nama upućuje da samo Bog ima odgovore na najdublja pitanja i htijenja našeg srca. Ne samo odgovore, već i snagu u svome Duhu koji mijenja stare, ispucale mreže – i donosi nove, trajne.

Sve upućuje da jedino Bog može iscijeliti ranjeno, razočarano, izgubljeno i umorno srce. Jer svako srce traži trajno sklonište, tj. utočište od oluja koje se iznenada sruče na njegov krhki život.

Na koncu, valja reći, prijatelju, Božji mir i snaga ne dolaze da bi samima sebi bile svrhom. Niti samo zbog toga da bi vladala harmonija u tvojoj obitelji.

Naprotiv, radi se o takvom  Daru kojim Bog želi i kroz tebe ponukati druge ranjene ljude kako bi mu iskreno prišli, možda čak i po prvi put u svom

životu.

U tom bi slučaju bila čast, a i radost služiti onoj trajnoj domovini koja sigurno čeka svoju djecu koja za nju žive, dok istovremeno bivaju sol i svjetlo u hodu po ovoj sadašnjoj, zemaljskoj domovini prepunoj boli i potrebe za istinskim i nepresušnim vrelom.

Uz to, svi bismo trebali znati da je tek sanja i pusta tlapnja da je ova prolazna zemlja – mjesto na kojem bi sva vrijedna tkanja trebala ostati netaknuta nekim nenadanim ili, pak, nekim pokvarenim ljudskim vjetrom.