piše: Jasna Lovrec
Pogranična područja mjesta su ispreplitanja kultura, jezika i identiteta ljudi koji žive u tom kraju.
Sličnost u kulturnim izrazima, nedovoljno jasne granice među kulturama u ovo doba ulaska Hrvatske u Europsku uniju može biti prednost u pograničnoj suradnji, a ne nedostatak kako se to na prvi pogled možda čini zbog čega se ponekad naglašavaju i konstruiraju razlike tamo gdje ih nema.
Jedno takvo pogranično područje nalazi se tik uz međimursko-slovensku granicu, pa ću predstaviti naše susjede sa kojima je naše lokalno stanovništvo u prijateljskim odnosima, neopterećeno visokom politikom i ponekim povijesnim trzavicama na toj razini.
U slovenskoj Prlekiji i Prekmurju ima mnogo zanimljivosti za putnika namjernika. Primjerice u pograničnom Raskrižju nalazi se izvorski čista voda, jedna od najčišćih u Sloveniji na tzv. Ivanovom izvoru. Već su davno ljudi znali prepoznati vrijednost ovog izvora.
U blizini Ivanova izvora naime pronađene su na polju lončarske posude i drugi alati koji su upućivali na postojanje prapovijesne naseobine iz bakrenog doba. Na temelju tih arheoloških nalaza napravljena je rekonstrukcija naseobine pa danas posjetitelji šetnjom kroz šumu dolaze do prapovijesnog naselja sa kućicama od blata i slame. Na putu kroz šumu svatko može zastati kraj energetskih točki, odmoriti se i „napuniti baterije».
Ima tu još mnogo zanimljivosti poput parka orhideja u Dobrovniku, zatim starog mlina u Ižakovcima.
Nedaleko ove iznimne prirodne i arheološke baštine nalazi se općina Črenšovci, zanimljiva posebice po multikulturalnosti. Naselje Kamenci u Črenšovcima poznato je po svom romskom stanovništvu koje zdušno čuva svoju kulturu i tradiciju a uključivanjem u lokalnu zajednicu i oduvijek prijateljskim odnosima s loklanim stanovništvom primjer su drugim multikulturalnim mjestima kako ostvariti pozitivnu integraciju uz međusobno uvažavanje, pomaganje i poštivanje drugoga i njegove drukčije kulture, tradicije i cjelokupnog svjetonazora stvarajući na taj način onaj europski kulturni mozaik kojem bi svi trebali težiti.
Ukratko ću predstaviti Rome iz Kamenca, tzv. žlajfere koji su nekada brusili alate i popravljali kišobrane.
Cijelo romsko naselje uključeno je u turizam te proizvodnju začinskog bilja i ljekovitih čajeva na što su posebice ponosni. Romi kao nomadski narod nekada se nisu mogli baviti poljoprivredom zbog čestih seoba, no stare Romkinje oduvijek su uz znanja o mističnom i onostranom posjedovale znanja o travama te su bile cijenjene narodne liječnice.
Općenito, Romi jako cijene stare ljude posebice starije žene. Nekada su Romi vjerovali a neki još i danas vjeruju da mlade udate žene dodirom mogu „onečistiti“ ljude oko sebe jer su seksulano aktivne. Romi naime drže mnogo do ritualne čistoće i čednosti, zbog toga su i zaštitni znak Romkinja duge suknje kojima skrivaju gole noge što se u njihovoj kulturi smatra nečasnim.
Što su žene starije to više napreduju u hijerarhiji na društvenoj ljestvici. Možda zbog toga i ne čudi što na ulazu u Kamence žene nude ljekovit čaj posjetiteljima njihova malog ali lijepog etnološkog muzeja. Kao i u mnogim drugim kulturama, žene Romkinje nositeljice su predajne usmene kulture. Romi su svoju kulturu prenosili isključivo usmenom predajom i nisu bili pismeni narod sve do nedavno, iako su mnogi među njima i dan danas nepismeni.
Nakon zdrave okrijepe seoski šezdesetdvogodišnji „poglavica“ Ludvig kako sam sebe voli nazivati ponosno će vam pokazati muzej romske kulture i novoizgrađenu konjušnicu, sve potpomognuto novcima lokalne zajednice i EU fondova.
Najvrijedniji eksponat u muzeju je bijela violina vezana uz legendu o naslino oduzetoj nevinosti mladoj Romkinji, koja simbolizira čistoću i nevinost. Crnu violinu je isprala kiša te je postala bijela. To se dogodilo nakon što je mlada Romkinja bila silovana. Silovanje predstavlja u Roma najnečasniji čin.
Ludvig objašnjava kako je čak ubojstvo manji zločin od silovanja a silovatelj biva doživotno isključen iz zajednice. To je najveća kazna jer Romi drže jako do svoje zajednice. Oni naime vjeruju u zajedništvo kao u božansku silu pa je oskvrnjavanje nečeg tako čistog i časnog što je temelj njihova kolektivnog postojanja, najveća sramota.
U muzeju su i mnogi drugi tipični predmeti koji asociraju na romsku kulturu poput kotača kola, simbola Roma kao nomadskog naroda i njihovih dugih i teških putovanja, zatim „pinklec“, tipičan interijer romske kuće sa šaarenim namještajem i prevladavajućom crvenom bojom.
Zanimljiv detalj na zidu je Titova fotografija, kojeg Romi iznimno cijene. Ludvig mi pojašnjava kako je on doselio sa svojom obitelji u Črenšovce 1971.god. Prije toga je je petnaestak godina živio nomadskim životom i proputovao čitavu bivšu Jugoslaviju.
O tom razdoblju pripovijeda sa nostalgijom iako priznaje kako nije bilo udobno spavati na hladnoći po šumama gdje bi Romi obično podizali privremene kolibe za život. I ovaj njihov muzej je također sagrađena koliba od drva i šiblja, sakrita među drvećem koje asocira na šumu.
Cijela zajednica uključena je u prezentacije svoje kulture posjetiteljima izradom suvenira, brigom o ljekovitom bilju, sudjelovanjem u radionicama umjetnika slovenske nacionalnosti koji su česti gosti.
Ulaz naselja krase metalne skulpture koje je izradila kolonija umjetnika uz pomoć Roma i njihove djece. Na ulazu u konjušnicu nalaze se šareni mozaici sa tipičnim romskim simbolima (kotačem, makom, bijelom violinom), također djelo internacionalnih umjetnika.
Ludvig je posebno ponosan na čistu i urednu konjušnicu s lijepim kolima i dojmljivo njegovanom kobilom. Črenšovečki Romi surađuju unutar europskog projekta i sa međimurskim Romima iz Orehovice.
Lijepo je vidjeti takvo prijateljstvo, što nam potvrđuje i gospođa iz slovenskog Pučkog otvorenog učilišta koja ovdje često navraća zbog radionica koje organizira i priznaje kako bi se najradije sa svojom obitelji preselila u Črenšovce. Ludvig je ponosan na svoju unuku koja pohađa ekonosku školu.
Obrazovanje je danas i Romima iz Črenšovca jako važno. Iako žive odvojeno od ostatka lokalnog stanovništa, te pomalo njihovo naselje podsjeća na geto, nemoguće je ne osjetiti prijateljsku atmosferu prema svima koji tu navrate.
Prijateljstvo ili na romskom pejtaušago je ključna je riječ ove posjete jer nas je Ludvig odmah proglasio prijateljima i uvijek dobrodošlim gostima, a to su i svi koji ovdje navrate. Pejtaušago je i naziv njihove romske udruge.
Iako će cinici reči kako je ovo idealiziran i ružičast prikaz romske kulture, mi pripadnici ne-romske kulture mogli bismo mnogo toga naučiti od naših prijatelja Roma, posebice u naselju Kamenci gdje sve odiše toplim međuljudskim odnosima, srdačnošću, uvažavanjem i nekim drugim ljudskim nematerijalnim vrijednostima na koje smo mi ne-Romi zaboravili, a Rome često opisujemo kao ljude željne zlata i kićastog blještavila., osobe koje žive od danas do sutra, sklone raznim porocima u kojima ih neromski narodi posljednjih godina zapravo nadmašuju.
Sa previše stereotipa im pristupamo da bismo ih mogli u potpunosti razumjeti.
Jako zanimljiv i nadasve poučan tekst.