Dražen Radman
Gdje mi je pamet bila svih ovih godina? pitaš se ovih dana nakon još jedne žestoke svađe koja je izbila između tebe i tvoje žene. Također si, kao i mnogi u sličnoj situaciji, razmišljao sasvim uobičajeno za čovjeka koji se nađe u gorčini zbog iznevjerenih očekivanja. Da, pitaš se poput mnogih drugih muškaraca, a i žena:
-Što mi ovo treba u životu? Zašto bih se dalje mučio oko nečega što nema više smisla? Bolje je ovo prekinuti na vrijeme, nego da sutra bude još i gore.
Povod je, izgleda, bio bezazlen, ali se kao i obično pretvorio u obostrani vatromet riječi koji je sijevao s obiju strana. Počelo je kada ti je rekla, nakon što si malo duže telefonski razgovarao sa svojom majkom, da je tebi više stalo do majke nego do žene. Naravno, nisi joj ostao dužan pa si joj trenutačno i zajedljivo vratio lopticu rekavši joj da je njoj više stalo do serije na TV-u, nego do muža.
Slijedio je, dakle, poznati scenarij prepucavanja pri kojem ti nisi htio slušati nju, a ni ona tebe. Jer ste, naravno, oboje bili u pravu pa je bilo kakvo razgovaranje ili pregovaranje bilo suvišno. Stoga vam je jedino preostalo da što učinkovitije, tj. ubojitije vrijeđate jedan drugog.
I, kao i obično, kada biste ispucali sve strjeljivo, nastupila bi ona već predobro poznata tišina od koje bi se vaš dom ledio, čak i usred ljetnog perioda.
Dakle, nastupila bi šutnja ispunjena primjerenom dozom ponosa koja bi trajala danima prije negoli bi netko od vas dvoje prozborio kakvu sporednu riječ, odnosno načeo neku temu nužnu za tek za minimalno funkcioniranje.
Tako biste, malo-pomalo, oboje prelazili preko ispucanog strjeljiva nastavljajući živjeti svakidašnjicu kao da se ništa osobito nije dogodilo. Tako bi vam, kao, bilo lakše. No, cijena takve lakoće bi bila – još deblji nevidljiv, ali opipljiv zid između vas dvoje.
Istovremeno, zaokupljeni vlastitim dnevnim ritmom koji nije smio patiti, taj isti zid biste potiskivali u neke zakutke svoga srca misleći da je to izvedivo bez ozbiljnijih posljedica. Ili čak i ne misleći previše o tome, već naviknuti na slične epizode.
Povremene bliskosti među vama više bi bile plod neke pritajene želje da sve bude u redu, nego plod uistinu dobrog i iskrenog odnosa.
Usporedo s tim pojavljivao bi se, u gotovo pravilnim intervalima, uvijek neki novi povod za vatromet teških riječi ostavljajući u vama sve veću pustinju zbog koje najčešće sahne i ono malo preostale ljubavi među ljudima. Među prevarenim ljudima.
A sve je počelo prije četrnaest godina kada ste se vjenčali obećavajući vjernost jedno drugome do kraja života, u dobru i u zlu. U brak ste ušli nakon svega četiri mjeseca hodanja, zaljubljeni do ušiju, misleći da će taj osjećaj trajati unedogled.
Poput mnogih drugih, niste shvaćali da je to početno stanje tek odskočna daska za nešto mnogo dublje i ozbiljnije, a time i za mnogo ljepše. Dakako, ukoliko se na tom putovanju razvija ljubav, povjerenje, komunikacija, strpljenje, odgovornost, sposobnost opraštanja…
Sve navedeno je toliko isprepleteno da se ne može odvojiti jedno od drugoga. Na primjer, ne može netko nekoga voljeti i nemati strpljenja s njim. I obratno, ne može netko imati pravog strpljenja s nekim a da ga uistinu ne voli.
Također, ne može postojati iskrena komunikacija ako, tijekom vremena, jedan (ili oboje) ne želi oprostiti onom drugom, čak ni kada biva zamoljen za oprost. Ne može neopraštanje stajati rame uz rame s dobrom i zdravom komunikacijom ili možda povjerenjem.
Evo, dovoljno je ovih nekoliko napomena pa da se uoči složenost bračnih odnosa i, uopće, prisnijih odnosa među ljudima.
Vi ste, kažu, kao i mnogi drugi, u brak ušli nepripremljeni. Dakle, fizički zreli, emotivno podudarni, ali karakterno i duhovno nedorasli. Ovo ne govorim kao kakvu optužbu, već jednostavno kao zaključak nakon svega.
Vi ste, zapravo, jako malo saznali jedno o drugome u tih nekoliko mjeseci prije braka. Naravno, ne može se sve saznati niti ljudi mogu brak probati pa se tek onda odlučiti za njega.
Naime, kad netko takvo što kaže, onda time zapravo misli da bi prije braka trebao probati odgoj jednog, dva ili tri djeteta; da bi trebao probati svoj ili ženin otkaz na poslu, a možda i naglo unaprjeđenje; da bi trebao probati neku manju ili veću bolest, svoju ili nekoga iz uže obitelji, itd. E, pa kad sve to skupa prođe i vidi kako je, onda će se ženiti ili udavati.
Ali ne, kad čovjek kaže da brak treba prije probati, on pritom više misli na užitke zajedničkog življenja na istom mjestu, što je najtananiji kriterij za odluku o budućem braku. No, da se vratim na tvoju priču.
Iskustva pokazuju da je itekako bitno kako budući supružnici razmišljaju i razgovaraju o životnim stvarnostima i izazovima kroz koje će prije ili kasnije prolaziti, odnosno pri kojima će morati donositi određene odluke, preuzimati odgovornost, odustajati od nekih vlastitih zamisli, podnijeti poneku nepravdu, biti jakim u nekoj nevolji…
Stoga, nije nebitno kako budući životni partner razmišlja o prijateljstvu, svojim roditeljima, budućnosti, poslu, novcu, uspjehu, siromaštvu, djeci, odgoju, zdravlju, bolesti, nevoljama, smrti, vjeri, Bogu…
Nije nebitno jer upravo zbog stihijskih i površnih stavova u svezi navedenih životnih tema koje s vremenom dođu na red nastupaju razmirice, svađe, trvenja i međusobna optuživanja.
Gle, to čine isti oni ljudi koji su se do jučer kleli u svoju ljubav. Isti oni ljudi koji bi se u vrijeme ljubavi nasmijali ukoliko bi im netko rekao da će se njih dvoje jednog dana gledati preko ciljnika. Ili kao pas i mačka.
Netko će reći da se tu nema što govoriti i filozofirati, jer ako postoji prava ljubav onda će se sve riješiti, a ako nije prava ljubav onda će to ionako propasti. Slično tomu, postoji još jedna česta uzrečica za bračni odnos koji zapadne u opetovane napetosti pri kojima se oboje osjećaju frustrirajuće. Ta vrlo mudra izreka glasi ovako: ”Ako ide, ide… Ako ne ide, ne ide”, čime se širom otvaraju vrata razlazu kao logičnom i jedinom civiliziranom rješenju.
Na takav način i ti sve češće razmišljaš samo zato jer ne vidiš bolje rješenje. No, ako bi vidio nešto bolje, možda bi se mogao potruditi učiniti određene korake, zar ne?
Naravno da je svaka istinska promjena povezana sa čovjekovim srcem. Promjena koja bi se trebala dogoditi u tvome braku usko je povezana s tvojom najdubljom nutrinom.
No, kako su takve promjene i najteže, najčešće se pribjegava jednostavnijim i lakšim rješenjima. Gledajući na duži rok, ta lakša rješenja u pravilu se pokažu kao teža s obzirom na gorke plodove koji se naposljetku žanju.
Ovom prilikom osjećam da se trebam zadržati samo na pitanju oprosta, škakljivoj temi od koje najveći dio ljudi bježi ili dade jeftin, brzopotezan odgovor, poput ovog: ”Zašto bih joj oprostio? Pa ona je prva počela!” Ili poput ovog: ”Da, da. Ja sam mu sve to oprostila, ali mu nikad to ne ću zaboraviti!”
No, kada bi čovjek ušao samo malo dublje u priču o oprostu, barem bi mogao naslutiti koliki se tu krije prostor za popravak i obnovu odnosa. Da, zaista se radi o dragocjenu prostoru, toliko dragocjenu da zna, ako se iskoristi, donijeti čak i dramatičnu promjenu međusobnih odnosa. Nabolje, dakako.
Odmah da ti kažem, a to i sam u sebi znaš, kad tražiš oprost, slama se tvoj ponos. A kad daješ oprost, gradi se tvoja ljubav. Ne govorim ti ništa novo, ništa što nutrina tvoga bića ne bi prepoznala kao suvislo i razumno, njoj pripadajuće.
Nadalje, lakše je uvijek pravdati sebe nego tražiti oprost za učinjeno, rečeno ili propušteno. Pogotovo ako je onaj drugi napravio makar malu grješku ili propust. Naravno, daleko veću od tvoje.
Lakše je nabrajati sve protekle i sadašnje propuste, mane i zločestoće drugog, nego sagledati ili priznati jednu jedinu svoju grješku. Kao što je mnogo lakše ustati u beskompromisnu obranu sebe (čak i onda kad znaš da nisi u pravu).
Svi smo mi, otprilike, takvi. Teški na opraštanju, na traženju i davanju oprosta, a laki na osuđivanju. No, moram primijetiti da bismo svi jednako htjeli da nam taj netko drugi brzo oprosti kad pogriješimo, zar ne?
Koliko je samo propalo brakova zbog nepostojanja opraštanja? Koliko je samo puklo prijateljstava zbog nedostatka opraštanja? Koliko se obiteljskih i rodbinskih odnosa zamrzlo na temperaturu ispod ništice zbog neopraštanja?
Koliko je samo zle krvi stvoreno među ljudima zbog neopraštanja? Koliko prolivene žuči i proklinjanja, a sve zbog osakaćena srca kojemu je lakša i draža gorčina i mržnja nego ljubav, strpljenje i oprost.
Da, kad čovjek zastane i počne razmišljati, doista može zaključiti da je pregršt ukradenih veza, odnosa i mogućnosti za nešto ljepše što je moglo i trebalo nastati i razvijati se. Samo da se opraštanju dalo mjesta. Da mu se, u nekim slučajevima, makar pružila jedna jedina prilika.
Zaista me ponekad uhvati tuga kad vidim ukradena djetinjstva brojne djece koja su postala kolateralne žrtve prepucavanja odraslih, to jest međusobna nepraštanja njihovih preponositih roditelja.
Sjećam se jedne istinite priče u kojoj je dijete preuzelo krivnju na sebe ne bi li time nekako smanjilo napetost između majke i oca.
Naime, otac je redovito urlao na majku ne mareći što je kći nazočna. Očito da čovjek nikad u životu nije zastao i promislio što to zapravo radi i čemu to vodi. Jer da jest, sasvim sigurno bi se zaustavio znajući da će sve te riječi duboko urezati u dušu njegove vlastite kćeri. I u dušu njegove žene. Ma, i u njegovu dušu.
Dakle, njegova bi djevojčica znala umjesto majke otvoriti ulazna vrata kad bi se on vraćao s posla, misleći da će time ublažiti očevu jarost koja bi planula odmah po dolasku kući. Ona bi ga, eto, nerijetko znala dočekati riječima:
-Tata! Tata! Na mene danas viči! Nemoj opet na mamu!