Antonio Gavran …Iz zbirke “Ponesen visinama”
30. studeni 2010. u 15:44/ Dođu dani u životu kada želimo biti poticajna struja, val koji nosi ljude u neke nove pobjede i otkriva im sasvim drugačiji svijet, novu nadu za pokazivanjem njihovih najboljih vrlina.
No isto tako, tragajući za ispunjenjem nekih svojih snova prečesto zalutamo u mrak, jer nisu svi planovi pošli onim smjerovima kakve smo zamislili na početku naših kretanja. Tada čovjek izgubi svaku volju za nastavkom u realizaciji izvršenja svojih ciljeva.
No opet, nije riješene sve pustiti i krenuti dalje kada je već toliki trud uložen u određeni rad i djelovanje. Tek tada treba biti snažan, kao brod koji se snažno bori s olujama koje ga žele potopiti i zakopati u svojim dubinama.
Ne isplati se pustiti i ostaviti vrijeme da pregazi sve naše snove, jer sa istim tim snovima zasigurno nestaje i veliki dio nas…
Izgubljeni brod
Na pučini stoji brod, sasvim sam,
dalekim miljama udaljen od prve obale,
na otvorenom moru zarobljen u valovima
što mu svakim novim udarcem
zadaju neke nove boli,
ali on ne želi priznati njihovu pobjedu…
Ne želi biti samo dio podvodnoga svijeta,
prekriven pijeskom što stvara zaborav
o postojanju njegovu i tako sav trud,
sve borbe u kojima bješe pobjednik,
zakopava u svojim dubinama.
Ma nije on stvoren da ga unište bujice,
i snažne oluje morske što žele biti vladarima,
ovoga velikog prostranstva plavoga.
Taj brod ne ostavlja svoje tragove
u tami morskih dubina,
jer sunce će opet zasjati
i zavijoriti će topao vjetar
koji ga odnosi kući
u sidro njegovih obala,
a tamo će opet pronaći svoj mir.