Emil Cipar
Slike iz djetinjstva postaju sve bljeđe i bljeđe. O događajima od tada možeš pričati samo sa svojim vršnjacima, ostali te gledaju sa nepovjerenjem i misle kako im pričaš bajke ako im pričaš o tadašnjim vremenima.
Radilo se puno tada, jer se puno radilo ručno. Od ranog proljeća do kasne jeseni uvijek je bilo nekoga posla i ljudi su se udruživali i međusobno pomagali.
Mi nismo imali puno zemlje. Pola jutra zemlje na Muljima i dva vinograda koji su bili u jadnom stanju.
Nismo imali ni mehanizaciju, pa su nam nužne radove kao oranje, brnanje i sijanje radili susjedi koji su imali konje.
Protuusluga je bila uglavnom –popravit ćeš mi točak na kolima, napraviti drik, šaraglje, lijevču, vagir… ili –pomoći ćeš mi kod kopanja kukuruza, vinograda, kosidbe …kod vršidbe, berbe, rezanja drva.
Ovo drugo je bilo redovno moj posao. Pomagao sam susjedima i nitko te nije pitao za godine.
Prvo po kalendarskom redu bilo je kopanje vinograda. Zemlja tvrda i dobro ugažena pri berbi i rezidbi. Kopalo se obično za Prvi maj. Koji paradoks …bio je to praznik rada.
Tada sam zaradio i prve žuljeve, koji su znali biti i vrlo bolni. Kod kasnijih radova koža otvrdne, pa to postane normalno stanje.
Onda kopanje kukuruza, pa kosidba… Izdvojit ću kosidbu.
Kad smo već kod kosidbe može jedno pitanje …može …dobro:
Kad se kosi sijeno?
Odgovor: Nikada! Sijeno se ne kosi već se kosi trava, koja kasnije postaje sijeno.
Obično sam pomagao kositi kod kuma Đuke Golembiovskog. Počeli bi kositi ujutro rano dok je trava još vlažna i teška. Kasnije, kada sunce pripeče, trava se osuši i samo bježi od kose.
Dan prije bi se otkovala kosa …poklepala kako se to zvalo. Tu vještinu nisam nikada svladao …to su radili odrasli.
Kosilo bi više kosaca. Prvi je počeo neki stariji, iskusniji, a onda bi išlo naizmjenice …novak, pa iskusniji i tako redom.
Bio sam novak i kao takav moraš paziti da držiš korak sa onim ispred, jer ti je onaj iskusniji doslovce za petama. Ako ne požuriš moglo bi se dogoditi da te zahvati kosom po nogama. Ne bi on to nikako, ali sigurno je sigurno.
Nakon nekog vremena došla bi kuma Eva sa košarom na glavi i donijela doručak.
Tu je redovno kod kuma Đuke bio kulen. Dobro …bilo je i sira i vrhnja i slanine, mladog luka bijelog i crvenog ali kulen je morao biti –nek se zna kad se kod gazde kosi borati! …govorio bi kum Đuka.
E sad kulen je dobar …ma šta dobar …izvrstan, ali prouzrokuje žeđ. I tome su se Slavonci dosjetili, a Bog dao.
U to doba domaće vino je dobivalo kiselkast okus. Pomiješalo se to sa vodom i tako bi nastao izvrstan napitak koji gasi žeđ, a malo i udari u glavu. Pa sad …sve ima svoje dobre i loše strane.
Negdje oko jedanaest bili bi gotovi s kosidbom. Odrasli bi otišli kućama …za poslom kako su rekli, a mi djeca morali smo još preokrenuti otkose da se trava osuši i od nje postane sijeno.
Radilo se to sa drvenim vilama i nije bilo tako naporno, ali ipak po završenom poslu bili bi dobro gladni. Tada smo išli na ručak i redovno je to bio grah sa slaninom.
Kuma Eva bila je vrsna domaćica, a još bolja kuharica. Njen grah ostao mi je u sjećanju do danas i imao sam u životu puno prilika usporediti ga sa ostalima, ali mu do sada nisam našao premca.
Kuhao se tada samo domaći grah kukuruzar. Naziv kukuruzar je dobio zbog toga što se uzgaja po kukuruzu. Zelenkaste je boje i izvrstan je za varivo. I tu moram reći da mu ostale vrste nisu ni do koljena.
Taj dan je kuma Eva pekla i domaći kruh u krušnoj peći. Uz kruh se ispekla i lepinja koja se jela uz grah.
I salata i mladi luk. Često čujem kao …uz grah ne ide salata. Ma nemoj mi reći! To može samo netko reći tko je svoje kulinarsko znanje stekao iz knjiga i koji nikada nije držao ni kosu ni vile u rukama. Rekoh već kako je kuma Eva taj dan pekla kruh u krušnoj peći. E kad se već loži peć, šteta je da bude poluprazna, pa bi kuma Eva ubacila u nju i pitu od dizanog tijesta s makom.
Vrhunac kulinarstva. Grah kukuruzar sa slaninom, zelena salata, mladi luk, vruća lepinja iz krušne peći i za slasticu pita od maka.
Zbog kume Evine kuhinje rado sam pomagao kod Golembiovskih. Isplatilo se u svakom slučaju.
Moram preskočiti vršidbu, berbu kukuruza i grožđa kako bih uspio opisati još jedan događaja iz djetinjstva.
Kupili smo dva vinograda u blizini kuće. U stvari nismo kupili već je to išlo u zamjenu …roba za uslugu. E sad …bila je to divlja loza, takozvani tudum. Bilo je u njima i vinogradskih bresaka, ali sve to nije bilo nešto pravo. Kvalitetnije je bilo kalemito grožđe, ali napraviti kvalitetan vinograd zahtijevalo je puno posla.
Kućni savjet odluči da ćemo od manjeg vinograda napraviti vrt za povrće, a veći ćemo jednim dijelom pretvoriti u voćnjak, a manjim dijelom zasaditi plemenitim vrstama grožđa da se ima za pojesti kao se to obično kaže.
Nije to tada bilo jednostavno. Trebalo je to preregulirati. Mukotpan i težak posao ako se radi na ruke. Treba kompletno tlo preokrenuti u dubini oko 30 cm.
Ajd dobro! Taj posao je obavio susjed Iva Sabljak. Ni danas mi nije jasno kako je tom slabašnom i starijem čovjeku pošlo za rukom prebaciti toliku zemlju.
To je bilo urađeno po zimi. U proljeće smo posadili divlju lozu koja se dobro primila i tako rasla jednu godinu.
Nju je valjalo na iduće proljeće cijepiti ili kalemiti. Za to su postojali stručnjaci u selu, ali oni su naplaćivali svoj rad.
Tata me pitao bi li to mogao ja napraviti. Nitko sretniji od mene, jer je takav zadatak povjeren meni, a ja sam tada imao tek dvanaest godina.
Susjed Slavko Miklaužić uveo me u tajne cijepljenja. On je bio poznatiji pod nadimkom Slavić ili djed Slavić i bio je vrlo osebujan čovjek širokih svjetonazora.
Njihov vinograd bio je do našega i on je stalno boravio u njemu. Posvađao se sa ženom, pa si je u vinogradu napravio kolibu od snopova kukuružnjaka i u njoj živio zajedno sa psom Fićom. Lovio je zmije i od njih topio mast, pa su ljudi zazirali od njega. A govorio je i francuski i njemački. To je naučio u austrijskoj vojsci u kojoj je bio oficir.
Ja ga se nisam bojao i rado sam se družio s njim, jer mi je imponirao njegov odnos prema prirodi.
-Budem ti ja pokazal kak se kalemi. Ovi bedaki ne shvaćaju da su biljke živa bića i da je važno poznavati njihovu dušu.
I uputio me u tajne cijepljenja.
–Nemoj biti sebičan i nemoj razmišljati kako je to tvoj vinograd. Ljudi su samo sluge u božjem vrtu. Svatko može ubrati sa svakoga drveta, jer tak Bog želi.
Poslušao sam savjet ovog mudrog čovjeka. Na mjestu gdje sam nekada prije skoro 50 godina kalemio vinograd je danas moj voćnjak. Nije moj …meni pripada samo pravno-formalno skrb o njemu, ali u njemu se može poslužiti svatko, pa bio on mrav, osa, pčela, stršljen, žaba krastača, sljepić, glista, miš, krtica, ptica pjevica, fazan ili zec. Ne koristim nikakve pesticide, jer ne želim nikome nanijeti neko zlo.
Otac mi je kupio nož lalemač, kojega su tada imali rijetki i ja sam kalemio vinograd potpuno sam. Odrasli su me gledali sa podsmijehom. Kada su nakon nekoliko tjedana rezultati moga rada bili vidljivi, jer su iz nježnih pupova na plemkama izbili prvi listići, nestao je podrugljivi smiješak s njihovih lica.
Idućih godina su me susjedi zvali da i njima kalemim lozu i ja sam postao pravi stručnjak. Djed Slavić je pohvalio moj rad i to mi je bilo veliko priznanje.
–Čuvaj prirodu to je božji vrtek! …govorio je djed Slavić
I danas se sjetim ove zanimljive osobe. Njegov vinograd je sada zapušten i u njemu raste visoka trava. Nekoliko jabuka koje je on posadio su još na životu. U travi su se nastanile brojne životinje …fazani, ježevi, prepelice, zečevi…
Oni su mi sada susjedi i mi smo u dobrim odnosima. Istina da mi fazani pojedu dio rajčica i to samo onih koje rastu blizu zemlje. Neka ih svejedno. Ostane svejedno uvijek dosta i za mene.
Nekoliko godina, kasnije naš vinograd je već donosio obilne plodove pojavili su se prvi tgovci koji su prodavali već kalemitu lozu, pa su ljudi počeli kupovati. Uštedjeli su tako jednu godinu u razvoju. I u tom području nastupila su nova vremena.
Uspomene iz djetinjstva zaista blijede i upravo je divno koliko toga pamti Emil.Svaka priča me podsjeti na nešto,mislila sam,zaboravljeno!
A i radilllo od jutra do mraka
Da Emile sve je to bilo slično i u mojoj rodnoj Luki – Pokupskoj vjerujem da i negdje drugdje.
Nekad se je na selu u obiteljskom kućanstvo i poljoprivredi.. puno radilo,dobro jelo ponekad i po nešto uštedjelo.Danas je to obrnuto,rad su više zamjenili strojevi..manje se fizički radi..a dobro se jede..a malo štedi.Pa se ne moramo ni čuditi..kada su liječnici preopterećeni sa prepunim čekaonicama bolrsnih.