Crtice o jednom poslijepodnevu negdje pred Korčulom
piše: Silvio Stilinović
prvi zapis:
Jugo
Puše jugo. Toplo je, sunce. A ohladi kosti.
Ona, crna majica, crna kapa, plava kosa. Uobičajeno lijepa tinejđerka bez očiju. Sigurno lijepe oči kriju se iza 30 kuna vrijedne imitacije rejbanki.
On, macho tip. Crn, markantan, zna sve. A znam ih ja! Misle: Cijeli svijet je naš! I kao mi ne znamo da su oni ljubavnici. Ona mu nježno prelazi jezikom po ušnoj školjki.
Kada bi barem znao njihov kraj? Hoće li ostati sretni ili će kraj biti tužan? Razmišlja li lijepa tinejđerka u što će se pretvoriti?
Srednjovječna domaćica. Lijepa, Mlada, Putena koža uskoro će biti samo zapis muka s dvoje djece. Na njoj će biti vidljivi potpisi besanih noći kad on bude s društvom pio. Ili je barem tako rekao.
A možda je to sretan kraj? A možda i neće biti tako?
drugi zapis:
Oni
Odlazimo s Hvara. Brod lijeno kreće u neodređenome smjeru poznatom samo starim morskim vucima. Tamo u nepoznatome smjeru je Vela Luka.
Evo ljubavi iznenada! Kada je uopće ne očekuješ da ćeš ju vidjeti. Bračni par u dobrom drugom dijelu srednjih godina. Zaljubljeni do ušiju. On svaki čas grli njen pomalo raspucali pas koji pokazuje plodnost troje djece.
Njoj su još uvijek zanimljivi njegovi pomalo istrošeni mišići. Njihova srca jasno kažu: još uvijek se ona najzgodnija plava mačka u susjedstvu. Još uvijek je njemu kosa bujna, samo ju je vrijeme sakrilo.
Dugi i zanimljivi poljupci i šaputanja govore koliko im je u životu bilo lijepo.
A danas nisu ostala samo sjećanja.
Evo, objasni mi se ljubav kada to nisma niti očekivao. Budite strpljivi, tolerantni i dugo gledajte u dubinu očiju.
A jugo je!
Treći zapis:
Duh
Gledam njih dvojicu. Unijeli su se u mikrokozmos svojih razgovora. On mu otkriva ljepotu zvuka nekog priručnog tam tama, vjekovnoga.
Drugi ne propušta niti jednu njegovu riječ.
U trenutku setih se Aristotela i ljubavi prema ljepoti duha. Jesu li njih dvojica našli svoj ritam? Unutarnju klackalicu sklada. I ona sumanuto ziba između njih. Želim vjerovati u svoj životni mikrokozmos. Jer i ja ga imam. I ne narušavam skladnu tišinu svemira. Ili…?
Četvrti zapis:
Čamac za spašavanje
Neiskusni žabar, kada god krene na plovidbu, kao ja, duže od tri sata na moru, a topli, histerični jugo rastače kosti, nekako se poveže sa čamcima za spašavanje.
Neobično, je li?
Dovoljno je tih neobičnih, patuljastih naprava oko tebe da ti je jasno, na kraju krajeva, kako čovjek kriši prirodno. Bori se protiv iznenadnoga prsta sud. Na primjer, brodolom: Ovaj čamac ulijeva ti sigurnost da ćeš umrijeti kada ti želiš, a ne kada more zaželi. Jasno mi stavlja, taj čamčić-ćun, do znanja da je dan moje smrti u sigurnim rukama. Mojim!
Kažem: strah jednoga neiksunoga žabara!
peti zapis:
Komadić
Putujem prema Vela Luci. Jugo. Probija, inferiorno do histerije. Ipak, samo sam malo nervozan. Zatamnilo.
Iznenada, Komadić! Sunce je ipak probilo svoj komadić i na sivoj ustreptaloj, prijetećoj boji mora ostavilo sjajan, veličanstveni dokaz svoje važnosti i nadmoći.
Cijela Histerija i tmina juga nije bila dovoljna kako bi nadjačala sitan, ogledalni sjaj sunčeva pečatnoga otiska na maloj površini mora. Jadranskoga.
Kao da Zvijezda kaže: Ipak ja hranim snagom, obnavljam toplinom i svakom biću, ma kako mrzak bio, dajem sunčanu stranu lica.
Brzo prođe komadić, ali poruka je zalivena u umu stoljetnog sjećanja i svakomu tko je vidio: KOMADIĆ!