Silvio Stilinović
…I bila je tu lijepa gospoja u ranim pedesetim. A mališan je trčao oko nje. Prepoznatljivi bijeli obrubi gdje mu je nekada bila potkošulja, a sad ga je opržilo sunce.
A ona je bila stvarno lijepa. I tužna. Nosila je duboke, crne, sunčane. Skrivala je sjetu tuge iza neprogledivoga crnoga stakla. Bila je sama. Je li njena tuga dolazila iz njene samoće? Ili je dojam bijele plaže i drhteće plave površine mora, lijek za sjetu tugu. Ipak, svako malo smijala se dječačiću… Sama, s duboko crnom sjetom tugom iza očiju. Crnih…
Onda, bilo je tu i dvoje veselih, mladih… Isto tako lijepih… Uklapali su se jedno u drugo. Tek tu i tamo, kada bi pogledom prodro u kut usana ili lijevi i desni kraj nosnica, shvatio bi da je Ona malo zabrinuta. Traži izlaz iz situacije. Koje? Što je uzdrmalo njenu prvohotnu opčinjenost Njime? Svaki čas traži ga očima, a ipak kad ga nađe, pogleda u privalčnu i strahotnu dubinu mora oko Dubrovnika. Postaje sve jasnija crna točkica u njenoj glavi …i raste do zastrašujućeg bljeska u prebolnoj svjetlosti: Morat će ostati uz njega do kraja života! A toliko je željela probati živjeti snenim životom, životom kojega je često sanjala… ali morat će… ili …ne, morat će!
Onda On… veseo je i razdragan! Upravo onoliko koliko veselkasta površina privlačnoga plavetnila površine mora oko Dubrovnika traži da se bude. Pa, ipak ne nijansu plavoga više. Upravo toliko! Iza njegove veselosti, ako duboko pogledaš vratne mišiće, sve ti je jasnija panika bića. Panika bjega!
On zna! Iako mu još nitko nije rekao, ali On zna… I nekontrolirano mu vratni mišići traže izlaz u pretjeranome okretanju glave. To je trebala biti razdraganost. A ipak nije! To je samo panika…opterečavajuća, svemoćna, uvijek pokretaćka Panika!
Ono što je trebao biti najljepši zajednički odmor u njihovome mladome životu, polako odlazi s većim valovima koji uvijek prijete povećanjem na pučini do nevjerojatnih razmjera. Razarajuće snage. Koju pobuđuje panika.
Onda bio je tu usamljeni čovjek sjetnoga, ali fiksiranoga lica. Koncentriranoga na što? Pogled mu se nije micao od onoga sitnoga, pjenastoga vrščića opet sitnih valova, koji snažnom moru daju dojam veselja, razdraganosti i razigranosti koji moru daju snažnu mimikriju i opčinjenost za naivne ljude.
Ubilački je to privlačno, duboko plavetnilo. A Usamljeni ga je gledao. Koncentrirano, kao da prati napeti film ili sluša zvuke sfera.
U kakofnoji glasova, prštanja pjene, svraba kože išarane bijelim crtama morske soli; potpisa dubokoga plavetnila. Na njemu nema tih tragova. Samo tragovi izopćenika u zbrci veselih zvuka i prijetećega šuma dubokoga plavetnila.
Onda bio sam tu i ja… Već odavna pročitana knjiga. Poznavatelj nepoznatih detalja koji ničemu ne služe. Jer, što moja zapažanja mogu pružiti tim ljudima. Svoju najdublju bol, patnju, usamljenost, dilemu svi oni zajedno brzo bi sakrili u ljušturu patnje svoga srca, samo ako bi i pokušao doći i pitati što je to što im rastače životnu snagu.
Jedno sam znao: ljudi su posebna vrsta koju od ostalih na Zemlji odvaja bojazan saznanja. Bojazan pomoći u razbijanju njihove ljušture. Lijepa gospođo niste više mladi, znam! Ne želite prihvatiti starenje, znam! Obožavate dječačića, znam! I mrzite ga! Jer kamen samoće je njegovo malo tjelešce. Ono odbija svaki magnet Vas i…
Mlada djevojko, znam! Teško je reči, ali teže je priznati sebi! Najteže je otkriti sebi strah i paniku dolazećeg životnoga ciklusa. Mladiću, znam! Odgovornost brige najveća je odgovornost! A u tebi ima još iskre saznanja, pitanja, želje. A i ti znaš kako ćeš uskoro morati biti odgovran: sebi, Njoj, pred Sudom općeg dobra i zla.
Usamljeni, znam! Osjećaj nepotrebnosti saznanja duboko je usađen u tebe. Dublje nego klica koja se kroz vlažnu zemlju mora probiti do života. Znam kako ne vidiš magličasto naviještenje svijetla koje očekuješ kada u mračnoj sobi tražiš bilo koji tračak svjetla koje ćete povesti u sigurnost punoga sjaja. Usamljeni sve je to još uvijek buđenje. A buđenje je najteži dio dana u kojem u kratkom vremenu moraš skupiti svu vitalis za održavanje do novoga spasonosnoga sna!
A ja?! I ja znam. Znanje koje koristi nepotrebnome saznanju uzalud je utrošeno vrijeme. Protraćeni život genijalnosti ostale duboko zakopane u ljušturu. Koju nitko ne želi razbiti, jer mu to i ne bih dozovlio!
Pogledah u more, kod Dubrovnika: nestalo je valčića s bijelastom pjenom pjenom razigranosti ispod koje je strahotnost plavetnila ništavnosti koje nas sve tako žestoko privlači. Privlači me plavetnilo, ako ono donosi smiraj ništavnosti, jedino mjerilo znanja koje ničemu ne služi…
It’s summertime…