piše: Joso Špionjak
Neka mi dragi Bog oprosti što spominjem svoju pokojnu tetku ovdje.
Bolje da sam to molitvom učinio.
Ruža joj bilo ime.
Bijaše to bogobojazna žena kao i većina svijeta u njeno vrijeme.
A pade mi napamet kako je pripovijedala jednu zgodu.
Desila se još tamo 50-ih godina prošlog stoljeća.
Taman nekako iza rata.
Nema televizije.
Nema novina.
Išla je putom držeći krunicu u ruci i moleći se Bogu.
Naiđe jedan tip koji je stekao uvjerenje da Bog više nije potreban.
Za njega čak i ne postoji.>
Nicali su takvi poslije rata kao pečurke iza kiše.
Počne se on podsmijehivati sa njom.
„Kako možeš vjerovati u ono što ne vidiš?“
Bila ta moja tetka neka rječita žena koja nitkom dužna ostala nije.
Pogleda tog napasnika, pa ga priupita:
„Jesi l’ ti ikada vidio Titu?“
„Nisam“- odgovori ovaj zbunjeno.
„Eto, vidiš. Nisam ga ni ja vidila. Nisi ni ti. A vjerujemo da postoji.“
Čuvši to, potkovani se žurno udaljio.
Išao je taj pobožni narod redovno na ispovijed.
Za tu prigodu su svećenici u našim krajevima izdavali ceduljice.
Koliko članova obitelji, toliko ceduljica.
I, naravno, moralo se platiti za njih.
Doduše, rekao je svećenik da to nije uvjet.
Može dobiti ceduljicu i onaj tko nema novaca.
Mađutim, naš narod ima svoje principe.
Napet će se iz petnih zila, ali dug se podmiriti mora.
Netko plati i šuti.
Netko plati i prigovara.
Najglasniji su bili oni koji niti su vjerovali niti na ispovijed išli.
Lijepo je i korisno govoriti ljudima iz vlastitog iskustva.
Tako sam ostao zadivljen slušajući jednog starca iz Poljske.
Govori školskoj djeci o svojim doživljajima iz drugog svjetskog rata.
U Njemačkoj, njemu nekada neprijateljskoj zemlji.
Glas toga čovjeka je miran i ugodan.
Čini se da pripovijeda svojoj vlastitoj unučadi.
Rođen je u Varšavi.
To je glavni grad one napaćene zemlje koja je bila rastrgana kao nevino janje.
Komunistička Rusija i nacistička Njemačka su im to učinili.
Nijemci mu odvode oca i svaki trag mu se gubi.
Poslije hapse njegovog brata blizanca koji umire u zatvoru.
On sam pada u zarobljeništvo nakon ustanka u gradu.
Biva otjeran na prisilni rad u Njemačku.
Upravo u jednoj takvoj učionici bijahu smješteni zarobljenici.
O svemu tome govori bez trunke mržnje.
Pozornost koju riječi tog starca izazivaju je ohrabrujuća.
Upečatljivo svjedočanstvo nije promašilo svoj cilj.
Mlade uši su čule kako zlo može zagorčati i uništiti ljudske živote.
Ljudi moraju neprestano ponavljati i biti podsjećani na tokove povijesti.
Tamo gdje se istina iskrivljuje i prešućuje nema prave slobode.
Zaprepašćujuće je i ono što se kod nas odigravalo.
Ideologija jednoumlja je pokušavala nasilno kanalizirati svijest naroda.
Njihovo uvjerenje im je bila svjetlost.
Hladnoća je pratila njihovu sjetvu
Zaboravili su jednu važnu stvar.
Bez topline i prave svjetlosti ne raste ništa.
Zakon je to stariji i od same vrste ljudske.
Gdje se ne govori slobodno o jednom zlu, rodit će se drugo.
Najčešće još gore.
Baš kao u našim krajevima.
Bolno je slušati omalovažavanje žrtava.
Pljuvanje po svemu i svačemu.
Treba se upitati tko je najglasniji.
I zašto?
Tako se ne gradi bolja budućnost.
To je kapara na zlo.
Zabijanje trna u zdravu nogu.
Još samo da se raspiše takmičenje.
Kladim se da bi mi prvo mjesto osvojili.
Pričao mi jedan poznanik o svom ujaku Iljki.
Taj Iljko je bio malo nagluh.
Imao je sina u školi sa lošim ocjenama.
Otišao on tako na roditeljski sastanak.
Pred kraj sastanka ga razrednica prozove malo oštrijim glasom:
„Iljko, tvoj Dragan je nedovoljan!“<
A Iljko će sav sretan: „I ja sam zadovoljan!“
Ima jako puno opravdanih razloga za ljutnju i negodovanje danas.
Nezaposlenost.
Bezdušni političari.
Opasno nagurkivanje u svijetu…
Ipak jedno ne smijemo izgubiti iz vida.
Ima još onih koji ciljaju na nešto drugo.
I baš zbog onog drugog, dođe mi da podviknem kao Iljko:
„I ja sam zadovoljan!“