NIJE TO BAŠ JEDNOSTAVNO

KRATKA PISMA IZ DOMOVINE

piše: Marija Matijašević
Stružec/ Pa pišu li ti ljudi? – pita Sonja. Ma pišu, pišu, samo su velike vrućine …U 9:00 sati u jutro 30 celzija, pa ne stignu poslati, a i malo zanemarili. Istina, Alfred svaku noć sjedi na livadi, promatra zvijezde, a Marija, piše, crta, radi …

Crtam procvale gladiole-sabljice, ( dok ne uvenu) i poklanjam onom kojem su moje slike lijepe, i tko ih želi. Tri radionice su u mojoj sjenici. U jednom dijelu crtam, pa dok se boje suše … pišem a kada mi to dojadi …šivam.

Upravo je gotova moja knjiga broj 28 “Sto bakinih heklanih mustri”. U utorak ide na štampanje.  Toj se knjizi posebno radujem. Mustre sam našla u podrumu u jednoj ladici, i spasila ih od propadanja.

A i knjiga broj 29 je gotova, samo još mora Alfred umetnuti slike ( već čekam 6 mjeseci!),  a zove se “Moj put u Rim” .

Sad još knjigu broj 30, pa je onda dosta! Već ima dosta materijala …

Uz to, imam probe folklora i nastupe, kao za svetu Anu, u susjednom selu Osekovo. Trodnevnica je bila ispunjena do posljednjeg daha. Mise i predstavljanje bračnog para te njihovo iskustvo braka, koji je danas u ponoru. Na samu svetu Anu, su nastupali folklor Osekovo i Stružec. Igrao se i nogometni turnir gdje je Stružec bio drugi. Na kraju su moje žene igrale i odbojku i izgubile.

Župnik nas je počastio a navečer je bila živa muzika, odojak, janjetina, gulaš i fiš.

Upravo sam osnovala i Dramsku sekciju u selu. Napisala sam igrokaz “Polnoćka-BADNJAK” u trajanju od 1 sat, koji bi se trebao izvesti za Advent. Uloge su podijeljene, idući tjedan počinjemo s probama. U Strušcu nije bilo priredbe više od 30 godina. A nekad smo imali priredbe svaki mjesec.

To je moj drugi igrokaz. Prvi je još u ladici  i nosi naslov “Moć zemlje”. A da samo znate …nije to baš tako jednostavno napisati. Mora se dobro paziti da ne pomiješaš imena a i moraš znati kako je to nekada bilo na selu.

Često mi se dogodi da sam zaboravila neke običaje, pa zovem po selu da mi to stariji ispričaju. Ili da mi kažu kako se radi to i to, i kako se to zove?

A onda ako ne pišem svaki dan dok nije gotovo, ne znam jesam li to opisala ili ne. Jer uvijek pišem najprije u bilježnicu a onda na PC. Treći puta – gospođi Sonji!

Posao je to, koji mi oduzima puno vremena. Ali, ja sam sretna, ljudi prepoznaju moj trud i muku, stoje uz mene i u svakom radu me podupiru. Hvala im, bez njih ja to sve ne bih mogla ostvariti.

A i oni se odriču svojeg slobodnog vremena i obitelji. Donose mi i darove, nekada su to friška jaja, a nekada nude i odojak (samo zato što smo ju vozili na hitnu, kada u Popovači hitna “nije bila na raspolaganju”!).  Bože hvala ti!

I moj vrt isto čeka zalijevanje, pljevljenje, kao i 100 tegli cvijeća …što u loncima, što na balkonu …pa košnja dvorišta, održavanje muzeja u podrumu …svako malo netko navrati.
Plus toga, ja si ipak uzmem vremena i za izlaske i sladoled u Popovači.
Nedavno smo u radionici radili košarice što ih je naručila teta Liza. Nadam se da će se svidjeti onima kojima su u Berlinu namjenjenena.

Radionicu već čeka novi zadatak. Treba šivati vrećice za mirisnu lavandu koju je župnik posadio prije dvije godine oko crkve. Ovu godinu je prva berba. Nadamo se da ćemo ju prodati mještanima, za neku “humanitarku.”

U petak i subotu se u Strušcu održava natjecanje pjevača-amatera – 38. po redu “Zlatni glas Moslavine”. Kako je KUD-Stružec organizator, opet puno posla …samo teta Liza u Berlinu zna koliko je to posla oko priprema. Ali dok to u Berlin ide sve po koncu, kod nas se sada, nakon ulaska u Uniju, totalno sve zakompliciralo. Skoro smo i odustale!

Hvala šefici Ružici Podbrežnjak, što je tako uporna i poduzetna. Svu odgovornost je preuzela na svoja leđa.

Eto pišu oni …pišu, Sonja.

Pozdrav svim čitateljima, osobito Berlinčanima!