piše: Marija Matijašević
Stružec/ Uvijek neki pokloni i neka slatka iznenađenja.
Pođem susjedi da mi osposobi kolovrat za predenje lana, treba mi za priredbu koju vježba dramska grupa ” Stružec”, igrokaz “Svadba” za sv. Vida.
Nazovem i rado odem k njima. Susjed je, kao i susjeda Kata, prešao osamdesetu, no još su pokretni, a to je, kako kažu, najvažnije.
Još uvijek žive u najstarijem tremu u okolici.
Odmah me susjeda upita …kako priredba, i veli … pozvat će svoju kumu da joj pomogne složiti kolovrat.
Ja kažem … ma nemojte ju smetati! Volim biti samo s njima kada dođem, no ovdje je običaj, da odmah netko dođe od susjeda, kada imaju posjetu. Kažem ...možda ona spava po podne. Ma, kakvi, veli ona, rekla je da ju zovem, kada ti dođeš. Pa dobro, mislim si.
Dođe kuma Jana, s vrećicom, i veli …na! Ja iznenađena. Velim …za mene?
Da, da …kaže ona, čula sam da ti imaš muzej, pa sam ti odlučila to dati, moji će to ionako sve spaliti kada mene ne bude.
Sada mi kolovrat više nije važan, brzo otvorim vrećicu. I zadivljena sam! Poklonila mi je starinsku našivenu krpu, ručnik vutlani s patkama, i veliki nazidnjak – crvenkapica.
Od sreća sam ju zaboravila zagrliti. No, odlučila sam, kako ona teško hoda, jer je prešla osamdesetu, kada očistim i složim muzej, otići ću po nju, dovesti je da vidi to.
Hvala joj za poklon.
Eto tako nenadano, netko mislio na mene. Ne znaš kada te negdje netko očekuje i daruje.
A na kolovrat sam skoro i zaboravila. Susjeda promjenila remen, jer ovaj je bio iz Berlina, pa je labav, neda se kolo okretati. A i nisam donijela lan za presti, nego konoplju, pa nismo mogle ništa napraviti.
Kako imam još kolovrata, donesi drugoga, vele one, normalnoga – iz našega podneblja. Pa znamo mi kako se prede, nismo mi malo prele u prošlosti. Znaš, da sam prela i u Kutini na pozornici, a ja sam prela na kolima u Popovači, kada smo nastupale sa KUD-om “Stružec”.
Pitaju me kako teče priredba i dugo bi mi još pričale, da ja nisam morala, kući. Šteta, volim pričati sa starim ljudima, o prošlosti i običajima. Svaki puta pomislim kako ću uzeti kameru i otići k njima, pa neka se ispričaju, lijepi bi to bio zabilježiti. Bio bi to dokumentarac za budućnost, pun pouke i običaja, priča o tome kako su živjeli naši preci.
Možda ću uskoro imati vremena, pa ipak održati svoje obećanje.
Ponekad si postavljam previše obaveza, pa mi je to problem, jer nastojim sve obećano ispuniti.
Dobro bi bilo popričati sa što više starih ljudi o životu i obićajima iz njihove mladosti pa to sve objediniti u knjigu da budući naraštaji mogu pročitati kako su im živjeli preci. To je obilan posao a mislim da ga nitko nebi bolje obradio i prikazao nego Marija i Alfred Matijašević.