Iz bilježnice koja odlazi u arhivu, ispunjena
piše: Božica Jelušić
Volim pokrajinski, fiziokratski život, na površini često učmao i utrnuo, no negdje u dubini pun vitalizma, žurbe, fizičke napregnutosti, da se poslovi posvršavaju i preduhitre nedaće sezona, poput dugotrajnih kiša, iscrpljujućih vrućina, tuče, ranih mrazeva i snježnih vijavica, koji te drže podalje od polja i dnevnih poslova.
Na selu se rijetko ide u prirodu radi nje same, da bi čovjek uživao u pogledu na raslinje i skladne plastičke forme, ili istraživao zakutke izvan glavnih prometnica i raskrsnica. No, moram priznati, ja vazda čekam da me krajobraz iznenadi, da u gomili krša pronađem nešto posve očuvano, zlaćano i nesatrto, da mi drvo odšumi zaboravljeni napjev, a voda u gori odgrgolji ljubavni razgovor, davno zakopan ispod gomile istrula humusa.
U svakoj dionici pejzaža nađem detalj koji fokusira pogled i magnetizira maštu, a u najvećoj nepogodi nešto veličanstveno, što potvrđuje demijuršku moć prirode.
Vjerujem u kretanje, u vrtložne energije, zavojnice kojima vrijedi proći, prepustiti se, provjetriti, presložiti atome, izvrtložiti, da bismo se opet, obnovljeni i okrepljeni, pojavili u krugu postojanja.