IZ PUTNOG DNEVNIKA
piše: Božica Jelušić
Berlin/ Mora da sam negdje, nekad, u nekoj karmi, bila apatrid, da sam se seljakala i sklanjala na raznim mjestima i tako provodila život.
Naime, kamo god dođem, ja organiziram radni prostor, složim svoje pisaljke i bilježnice, nužne knjige, pribor, malo robe iz kofera, i nastavim raditi tamo gdje sam doma stala. Istražujem kvart; gdje je knjižara, muzej, istočnjački restoran, kafeterija, park, banka, punkt javnog prijevoza. Nastojim to zapamtiti. Vratim se “u gnijezdo”, pa radim nekoliko sati dnevno, pokušavajući pri tom misliti na jeziku zemlje u kojoj se nalazim.
Vrlo malo vremena provodim u dućanima i robnim centrima, Izbjegavam automate koliko god mogu. Ne vučem teške torbe, gledam da su mi ruke slobodne koliko i misli.
Uvijek razgovaram s konobarima, uvažavam i slušam njihove savjete. Sklona sam novim okusima, pa volim sve probati. O novcu razmišljam tek kad potrošim dvije trećine planirane sume. Kupujem stvari za koje bi mi bilo žao da mi promaknu, ako nisu preskupe (moram reći da ih je s godinama sve manje, kao i mojih želja). U kvartu gdje privremeno živim, nastojim prepoznati energetski najugodnije mjesto. Pažljivo biram od javnih događaja, ne htijući biti “na svim mjestima odjednom”.
Obožavam ići u kino, ali i satima sjediti na otvorenom, na klupi, proučavajući fizionomije, slušajući jezike i naglaske. Rado poklonim ono što trenutno crtam ili pišem, ako primjetim da se nekome od privremenih “susjeda” sviđa. Imam tu manu, da podižem s trave ili pločnika neku izgubljenu korisnu stvarčicu, poput ziherice, naljepnice, dječje marame, posjetnice, bilo ćega. I ovako nikad ne nađem zlatninu ili novčanicu, pa nikoga ne oštećujem, a sebe ne obogaćujem. U crkve i džamije idem samo turistički, dok pored rijeke proživljavam prave “obrede”, okrećući vodene litanije u glavi, osluškujući signale izvora i govor vode.
Najčešće putujem u jesen, pa melankoliziram na mjestima gdje šušti lišće ili pada kiša, a miris knjiga, koje prevrćem u bibliotekama, dovodi me u stanje ataraksije. Zvuk crkvenih zvona u kvartu, otkucaje sata, ulične mirise, pamtim besprijekorno, po nekoliko godina. Oduševljavam se duhom i umijećem graditelja i umjetnika, pa teško odlučujem koji su mi gradovi najdraži, kojoj bih se strani priklonila i adresi zaputila. Naime, ta su mjesta boravišta mojih prijatelja, a njih volim sve podjednako i radujem se što žemo disati isti zrak, tih nekoliko dana ili tjedana, dok sam u dobrovoljnom, priželjkivanom “egzilu”.
Premda se na polasku čini da se idem odmoriti od svoga doma i bližnjih, smisao putovanja preokreće se u kretanju; kamo god išla, želim pronaži bolju sebe, mirniju, jednostavniju, odmoreniju i alertniju, raspoloživu za svijet, ornu za stvaranje, spremnu za nošenje dnevnih tereta bez ogorčenja i pobune.
I to mi napokon, hvala nebesima, uspijeva u svakoj prigodi.