piše: Željko Jelavić
Odlazak na more je uvijek bio poseban događaj. Ne djeci, nego meni. Oni su (svih troje) od svojih prvih ljeta redovno išli na more. Čak i kao bebe. Ne, zahvaljujući meni, nego punici koja se davno “pobrinula” za vikendicu. Tako se ja, između ostalog, “udadoh” i za more.
Par mojih skromnih posjeta moru kao dijete gotovo i ne pamtim, ali zato pamtim gotovo sve boravke i “bisere” svojih mladunaca. S najstarijim sam radio (svoje) prve kule u pijesku i šarao štapom po plaži te usput plastičnom lopaticom skupljao njegove “tragove” u kanticu jer je obožavao kakati u pijesku.
Prvo je naučio “joniti”. Pri jednom od prvih ronjena jednog prema drugom, bunio se kako mi ne vide oči u vodi. Tako sam i ja uz trogodišnjeg sinca prvi put, silom prilika, progledao u slanoj vodi. Skoro sam se ugušio od smijeha dok je onako mali migoljio kroz vodu roneći prema meni. Kad sam objasnio da samo podigne glavu izvan vode-proplivao je.
Za nepune dvije godine ne red je došla sestrica i njezino otkrivanje, plaže, sunca i morskih radosti. Trebam li reći da sam tih godina redovno izgarao na suncu u plićaku demonstrirajući kako mi je “lijepo” u moru. Glumio sam tako (onomatopejski) brod, pa morskog psa i na sve načine ih mamio u more. Imao sam tada stotinjak kila i s velikim trbuhom izgledao kao pravi morski kit. Da sam žensko, bio bih kita. J
Dakle, nekad im je bilo hladno, nekad su im smetali veliki “baloli”, ali je zato uvijek bio tu “raspoloženi animator” koji je iznova pronalazio način da se okupaju i “oslobode” straha. Svi su proplivali vrlo rano. Sve to vrijeme njihovih “proplivavanja” sunce me je naprosto obožavalo. Doslovce. Nema boljeg od mokre krpe preko leđa i ramena. Ma kakav jogurt. Mokra krpa je zakon. Pušilo bi se tako, prvih dana ljetovanja, iz revnog tatice pri pretvaranju akumulirane sunčeve topline u vodenu paru.
Danas su to gotovo svoji ljudi. Studenti. Ipak, i sad smo bar nekoliko dana skupa na moru. Drago mi je što to žele. To je moj minuli rad i nagrada. Svake godine zajedno plivamo do jednog rtića. To nam dođe kao jednogodišnji ritual. Užitak ih je vidjeti kako plivaju, rone, vade školjke, a za njima najmlađi (dvanaestogodišnjak) pa ja.
Mislim da sam svoj posao odradio na vrijeme jer sad je sunce puno opasnije, a svi su naučili plivati i “joniti”, pa nema više mokre krpe.
Doduše, ponekad mi prijatelji znaju reći da me je netko “mokrom krpom po glavi”, ali ja mislim da to i nema veze sa suncem.