piše: Sanja Rotim
Nije čudno da je prosinac u Zemlji Božićnjaka vrlo hladan. Ali prosinac o kojem pričamo ovu priču bio je iznimno hladan i palo je toliko snijega koji je obilno prekrio svu šumu.
Iako se krajolik činio prilično impresivnim, životinje su se našle u velikim poteškoćama da se zaštite od mraza i jakog vjetra koji je puhao danju i noću. Svima je bilo teško pronaći sigurno utočište.
Zapravo, životinje u šumi nisu ni znale da žive u zemlji Djeda Božićnjaka, nije čak ni jasno jesu li bile svjesne njegova postojanja.
Te godine dogodio se sretan događaj u obitelji jelena, rođenje dugo očekivanog laneta.
“Kako je lijepo i tako nježno”, životinje su govorile srni. Lane je doista izgledalo tako slatko i nježno, pa su ga nazvali Nješko. Ali budući da se rodilo samo mjesec dana prije dolaska velike hladnoće, bilo je tako maleno i bespomoćno da se suoči s oštrom zimom. Ubrzo je počelo kihati i kašljati, a kašalj mu se povećavao iz dana u dan. Zabrinuti roditelji su se obratili doktoru Zekanu Zekanoviću koji je bio vrlo cijenjen u šumi. Nakon što je pregledao lane, Zekan je skinuo naočale i rekao jelenima:
“Nema velikog razloga za brigu, ali lane ne bi trebalo biti previše izloženo hladnoći. Morate pronaći odgovarajuće sklonište za zimu, inače se ova prehlada može pogoršati i pretvoriti u pravu upalu pluća”.
Prepisao mu je sirup i uljudno pozdravio jelene.
“Gdje možemo pronaći bolji zaklon? Ovaj smo obložili debelim slojem lišća i oko njega stavili mnogo grana. Ne znam što bih još mogao smisliti”, rekao je razočarani tata jelen, ali znao je da je liječnik bio u pravu. Nješko je morao boraviti u toplom prostoru kako bi mogao prebroditi zimu i potpuno se izliječiti.
Tako je otac jelen išao okolo tražeći ideju kako pomoći svom mališanu. Teško je koračao, snijeg je bio dubok. Pažljivo se osvrtao oko sebe. Gotovo je izgubio nadu, kad je odjednom u daljini ugledao nešto jarko crveno. Znatiželjno je prišao. Nije znao što je zapravo bio taj čudni veliki predmet prekriven granama, ličio je na neka kolica i činilo se da je tamo bio napušten. Pomislio je da bi mogao poslužiti kao krevet za Nješka, njegov bi se mališan mogao lakše zagrijati unutra. Izvukao je tu neobičnu stvar i počeo je vući za sobom. Ustvari, taj predmet koji mu je bio potpuno nepoznat bile su saonice Djeda Božićnjaka koje je on tamo skrivao.
Tako su saonice stigle do jelenove obitelji.
“Što si to donio doma?” pitala ga je srna začuđeno, “izgleda kao ogromna crvena šalica”.
“Stvarno ni ja ne znam što je to. Ali mislio sam da bi naš Nješko mogao lakše spavati i ugrijati se unutra. Što misliš?”
“U pravu si, ljubavi. Možemo mu napraviti lijep krevet”, odgovorila je srna sretno.
“Nješko, pogledaj što ti je tata donio. Ove zime spavat ćeš unutra, pa ćeš se riješiti ovog jakog kašlja.”
“Kih, kih”, lane je kihalo dok je gledalo veliki crveni predmet.
“Nadajmo se da nitko neće ovo tražiti, ali prilično sam siguran da ga je vlasnik tamo napustio”, rekao je jelen tiho srni.
Ali jelen nije bio u pravu. Nekoliko dana prije Božića, Djed Božićnjak je otišao uzeti svoje saonice. Gotovo svi pokloni su bili spremni i morao ih je dobro rasporediti na saonicama prije polaska na Badnjak. Ostao je u nevjerici kad je shvatio da su njegove saonice nestale.
“Ali tko ih je mogao uzeti?” pitao se zabrinuto. “Nikome ne trebaju moje saonice”, pokušavao se tješiti. “Onda ću ih sigurno pronaći“, mislio je.
Išao je po šumi tražeći ih. Hodao je tako satima sve dok u daljini iznenada nije ugledao crvenu boju.
“Možda su to moje saonice”, lice mu je obasjao široki osmijeh. Pokušao je ubrzati korak, ali čak je i on otežano hodao po tako dubokom snijegu.
I bio je doista u pravu, to su bile njegove drage saonice. Bio je zapanjen kad je vidio da unutra spava jedno lane.
“Što vas je dovelo ovamo, gospodine?” upitao ga je jelen.
Prije nego što je Djed Božićnjak uspio odgovoriti, majka srna mu je ispričala o bolesti svoga laneta i nekoliko suza joj je skliznulo niz lice. Možda je i pretpostavila da je taj gospodin bio vlasnik predmeta u kojem je lane spavalo.
Kad je Djed Božićnjak čuo tu priču, nije znao što reći, tražiti ili ne svoje saonice. Pomislio je na svu djecu koja su čekala njega i poklone na Božić i ostao jako tužan. Ali priča o malom lanetu bila je jednako tužna.
Stoga je rekao:
“Ništa, slučajno sam prolazio ovuda, nisam vas htio uznemiravati. Najbolje želje za vaše malo lane, neka se što prije oporavi”.
Pozdravio ih je i otišao bez svojih saonica.
“A što da radim sada?” Djed Božićnjak se očajnički zapitao.
Vjerojatno ćete pomisliti da bi pronašao druge saonice, ali to je bilo nemoguće. Saonice u kojima je spavalo bolesno lane bile su jedine na svijetu koje bi, zavezane za sobove, poletjele na Badnjak.
Trebalo je pronaći rješenje i to vrlo brzo. Djed Božićnjak je okupio svoje pomagače, vilenjake i sobove i objasnio što se dogodilo. Jedan sob je počeo gunđati:
“Trenirao sam cijelu godinu za ovo putovanje i sada ne mogu krenuti, nije to pošteno!”
“Znaš li onu uzrečicu koja kaže ‘tko spasi jedan život spasio je cijeli svijet’?” rekao mu je Djed Božićnjak. “Samo moramo pronaći alternativu. Ima li netko ideju?”
Onda je vođa vilenjaka, koji je bio najpametniji od svih, predložio:
“Možemo pitati gospodina koji prodaje balone na vrući zrak jedan za vas.”
“Što, oprosti mi, ja u balonu na vrući zrak?” uzviknuo je Djed Božićnjak začuđeno.
“Da, pričvrstimo darove na male balone, na njih napišemo ime svakog djeteta i pustimo ih u zrak. Dakle, darovi bi otišli na pravu adresu.”
“Hura, ti si stvarno genij”, svi su pohvalili vođu vilenjaka, jedino je onaj sob šutio.
Tako je veselo društvo pripremilo sve darove za djecu po prijedlogu vođe vilenjaka. Ta je godina ostala zauvijek zapamćena kao godina kada je Djed Božićnjak obišao svijet u balonu na vrući zrak umjesto u saonicama.
Prošla je i ta zima i malo lane se dobro oporavilo i naraslo. Otac jelen je odnio je onaj čudni crveni predmet tamo gdje ga je i pronašao, više mu nije trebao.
Sljedećeg Božića te su saonice ponovno poletjele.