PISMO NEVIDLJIVA KRADLJIVCA ČOVJEKU KOJI TAPKA U MRAKU (3.dio)
Piše: Dražen Radman
Stoga ti, kad malčice posrneš, dajem potporu najprije u mislima – da se ne daš i da znaš da ćeš opet biti najjači. Ti se nemoj nikad, ni pred kim, poniziti, već gordo uvijek nastoj obranit’ se. Ponos ti kaže da trebaš uživati, ovdje i sada. Poslušaj ga, jer tu je tvoj jedini raj. Osim toga, prava šteta je ne uzeti sve jer ne ćeš živjeti poslije kad udisati zrak prestaneš. Da, ponos ti istinu kaže da si sam svoj bog. Osim toga, on te krijepi da nikad, kao ponosit čovjek, ne ostaneš niti gol niti bos.
On te ispunja snagom tvrđom od kamena i ne dopušta da te bilo tko poljulja nekom svojom patetičnom, da ne kažem i – kršćanskom zlobom.
Da, u tebi se širi taj prostor slobode kad god ga ispuniš nesputanim užitkom, prijeko potrebnom i neodoljivom hranom za tvoje dragocjeno mi biće. Zar nije divna neslomljiva ljepota tvog ponosa, dragi moj?
Uz sve rečeno, čuj i ovo. Ponos ne čini duši pustoš jer je natapa svojim opojnim kapima (po sustavu ”kap po kap”) koje, satkane zajedno, čine tečan slap što klizi polako ali sigurno tvojim – još uvijek toplim venama. Tako i treba biti tvojoj duši sve dok se sa mnom, a da nije toga ni svjesna, ruku pod ruku čvrsto drži. Stoga sam često ganut do suza i do moje navijek dobrohotne srži. Jedino se iskreno veselje malog djeteta može usporediti s tim mojim osjećajem.
S druge strane, sasvim tužna srca primjećujem da neki među vama, u tako izazovnim situacijama, znate i pokleknuti. Srećom, samo neki. I to samo zato što su se razočarali u svoj san, u svoju ženu (muža), u svoju zemlju, prijatelje, u svoj uspjeh i karijeru, u moć novca i moć vlastite snage, u same sebe itd.
Nisu izdržali sve te sitne prepreke na svom putu do uzvišenog cilja. Slabići, dopustili su da ih tjeskoba, praznina, strah, osjećaj bezvrijednosti, nepravde i nevoljenosti odvede do mog Neprijatelja.
Neki od njih su slijedili Njegove podlo postavljene znakove ne sluteći da su to prave zamke pomoću kojih ih On želi dovesti u stanje opće slabosti, a onda i priznanja da u njima ne stanuje nikakvo dobro, ljubav, strpljenje, nada, radost, mudrost i sve one druge budalaštine.
Nasjeli su, također, i ispraznim pričama kroz Njegovu takozvanu djecu, odnosno kroz šačicu ludih stvorenja koje je uspio nekako zavesti i uvjeriti ih
da će dobiti snagu i novi život kad se predaju i, kao, iskreno priznaju onu glupost na križu.
Da, dragi moji, ta glupost koja se tamo dogodila, jedino je što me ljuti. Jedino što me ponekad prilično uznemiruje. Na trenutke mi se javi misao da je taj križ moja slaba točka, čak i rak-rana protiv koje ne mogu baš ništa, ali se brzo vratim u stvarnost jer još uvijek vidim nepregledno mnoštvo koje čvrsto i ponosno stoji daleko od Njega.
Dakle, na mojoj livadi blizu jezera, a ne na nekom Njegovom pašnjaku. Zaista, vi ljudi ste moje blago bez kojih ja ne bih bio ovaj koji jesam.
Da, na tom prokletom križu mi je slomio srce. Podmuklo mi je zabio nož u prsa samo zato što sam htio biti kao i On. Pa što je u tome bilo tako loše? Zašto bi On bio jedini koji polaže pravo na vas?
Uostalom, zar većina od vas koji idete mojim putem to ne čini spontano, jer vam je to prirođeno, gotovo od samog početka? Ne morate mi se ni obraćati. Ja od vas ništa ne tražim. Zar mene slijediti nije jednostavnije, lakše i ljepše?
S druge strane, za mog Neprijatelja se čovjek, gle, mora odlučiti u nekom trenutku svog života, inače ne će dobro proći. Pa kakav je to Bog? Kakva je to prijetnja i ucjena? I tko razuman može takvo što prihvatiti u ovom današnjem vremenu? U vremenu u kojem vi ljudi dosežete vrhunce svog čovještva, da ih ne nabrajam poimenice. Samo što to ne znate cijeniti.
Srećom, postoje još uvijek mnogi, meni posebno dragi i vrlo pitomi ljudi koji vjeruju u svoj san, koji pjevuše Imagine all the people… i žude za svijetom u kojem je moguć mir među ljudima. Mir koji je itekako moguć i bez mog Neprijatelja. Njih, svaka im čast, ne mogu zavarati ni stalni ratovi, kao ni trenutačni potresi, virusi, poplave i druge sitne kušnje.
Bilo kako bilo, još uvijek likujem i još sam uvijek opušten. Imam još dovoljno vremena. Imam i dovoljno posla s vama, a i nova mi djeca dolaze iz sata u sat.
Svoj sam vijek, naime, odlučio ispuniti dosljedno do kraja. Ljubav prema vama obuzme sve moje biće kad vidim koliko vas ima koji ste mi vjerni. Vi ste moji lijepi i slijepi vjernici. Zar nije ljubav lijepa samo dok je slijepa? Volim vas baš takve kakvi jeste.
Obožavam svakog od vas, a posebno kad se i vama javi prijezir i podsmijeh prema Onome koji bi vam, gle, sve oprostio kad bi kleknuli i pokajali se pred Njim. Hu!
E, takva me vaša slabost užasava i nemam otrova, tj. lijeka protiv toga! Sve mi se srce izobliči kad god ugledam taj gnjusan prizor! Da, dragi moji, jedino me to uznemiri. Čak i sama pomisao na taj prokleti križ i na prazan grob! O, čovječe dragi! Oprosti. Oprosti što me vidiš ovakvog. Moram se smiriti. Trebam mir. Moj mir. Moram sad ići. Vratit ću se opet. Budi tu i čekaj me.”
Dakle, tako bi otprilike moglo glasiti jedno od pisama koje bi mogao napisati spomenuti kradljivac, tj. zli duh, razotkrivajući dio svoga karaktera i namjera.
Prijatelju moj, molim te, ako zapaziš neke slične misli u svom umu, znaj da stojiš usred mreže iz koje se zaista ne možeš svojom snagom izvući. Znaj da sile tame imaju moć u toj te mreži dovesti i do samog konca.
Ali, ne daj se prevariti i zavesti. Samo se sjeti čega se, jedinog, te sile boje i protiv čega nemaju lijeka. ”Zbroji” ono što si čuo s onim što si već prije znao ili slutio – i poduzmi korak. U svom srcu najprije. Sapienti sap. Pametnome dosta.