piše: Željko Jelavić
-Kuc, kuc, tuk, tuk …čuje se u blizini. Netko vjerojatno “daska” krov. Pa ter-papir, kontra-letva, letva, crijep… Baš volim zvuk čekića koji veselo poskakuju po “šesticama” (dužina čavala). Prvo jedan čekić, pa drugi… U istom ritmu ili neritmično. Svejedno.
Mislim da bih u svakom takvom “novo-kuckajućem” potkrovlju mogao zaspati kao beba.
Ne lažem! Od svih poslova koje sam radio, ovaj je jedini na koji se rado odazovem ako treba pomoći. Ne želim si praviti promociju, ali puno je alata i materijala raznih vrsta, namjena, oblika prešlo preko mojih ruku.
Poslove koje sam radio lakše bi nabrojao po abecedi. Tako to ide kad nemaš novaca, a imaš veliku volju da napraviš sebi neki “kutak” čiji krov neće prokišnjavati s prvim snijegom i na čijim zidovima nema mahovina, plijesni i gljiva. Ne gljivica, nego gljiva. Dodatni motiv bi nadolazio navečer kad bih legao.
Miješali bi se tada osjećaji nemoći, manje vrijednosti, gorčine i na kraju inata i ljutine, dok bi štakori na tavanu iznad dječjih krevetića, plesali kolo. Tko to nije čuo teško može zamisliti o čemu pišem. Nisu pomagali ni otrovi ni klopke. Ništa. Sva sreća kratko je trajalo, ali dovoljno da se ureže u kanaliće sivih stanica.
No, nije me to ponukalo da opet napišem koju. Nego, sjedim na svojoj (velikoj) terasi, pijuckam gemišt i čujem “kuc, kuc, tuk, tuk..” i uživam u zvuku. Uživam jer znam da je netko, kao i ja prije desetak godina, “dotjerao cara do duvara”. Netko je pred pokrivanjem krova.
Sjećam se koliko sam se radovao kad smo nas petorica nakon mjeseci i mjeseci rada, kuckali po krovu moje konačno dosanjane kuće. Nema više ustajati u šest i raditi do večeri pogledavajući u nebo i pitajući se hoće li padati ili ne, i mogu li sutra nastaviti s poslom ili će nas kiša omesti?
Krov je tu i nema više crnčenja po suncu. Sad se “da”. I tako dok si pravim drugi gem, sjetih se jednog od ljudi s kojim sa proveo čitav svoj život, a koga više nema. Bušili smo beton zbog tipli jer ne ostavih dovoljno “ankera” za “vjenčanice”, kad li ON reče :
-Jebem ti ovaj tvoj borer i bušilicu. Ja izbušio četiri rupe i dok ne eksiram pivo ne mrdam dalje.
Pogledam bušilicu, a ono stavljena da vrti u suprotnom smjeru.
Čovječe, koja je to snaga izbušiti rupe dok se svrdlo okreće u drugom (prazno-tupom) smjeru. Mislio sam da je tako nešto nemoguće. Skakutali smo, svojevremeno, tako bratić i ja s njim po tuđim krovovima, navlačili sep (fasadu), šalovali, betonirali, lijepili pločice, laminate… i uvijek bi “pao” neki biser. Imao je “svoje” riječi i izraze. Kontejner je bio kontonjer, cement-cjemenat, piramida-spirala, krpelj-krpać, tratinčica-trapinčica, granatir-gramatir….
Često smo se smijali prepričavajući njegove provale i “dogodovštine” što baš nije primao s osobitim simpatijama, ali nije se ni previše ljutio. Mala zbirka pričica bi se o njemu dala napisati. I sad kad se neki od nas sretnemo na piću ili veselici, volim spomenuti ne samo njega, nego i sve druge drage ljude, koji su bili dio mog (svakodnevnog) života i koji su mi pomogli kad je trebalo. To se ne zaboravlja. A i “kuc, kuc, tuk, tuk” je svojevrstan podsjetnik.
Za nekoliko dana bi mu bio rođendan. Stoga, ovim gemom nazdravljam TEBI, ma gdje bio. Živio!