“Mažuranić” obnovio spomen ploču na kući u kojoj je Fran Mažuranić živio i umro
tekst i foto: Sonja Breljak …foto album u dnu teksta
Berlin/ Prigodnim i svečanim skupom koji je organiziralo Hrvatsko -kulturno društvo “V.F. Mažuranić”, otkrivena je obnovljena spomen ploču na kući u kojoj je u Berlinu, na adresi Dieffenbachstrasse 67, svojevremeno živio i djelovao te 20. kolovoza 1928. godine, i umro hrvatski književnik Vladimir Fran Mažuranić.
Na svečanom skupu su govorili predsjednik “Mažuranića” Stjepan Lozančić, opunomoćena ministrica savjetnica u Veleposlanstvu RH, Mirjana Božić te izravni potomak obitelji Mažuranić, Ivan B. Mažuranić koji je za ovu prigodu doputovao iz Stockholma u Švedskoj, gdje dugi niz godina živi i radi.
Tridestak štovatelja Mažuranićeva lika i djela okupilo se ispred kuće broj 67 u Dieffenbacghstrasse u općini Kreuzberg te su s pažnjom saslušali prigodne govore o značenju pjesnikova stvaralaštva te značenju očuvanja identiteta, napose jezika kao njegova sastavnog i važnog dijela.
Predsjednik “Mažuranića” Stjepan Lozančić” je, između ostalog, ovom prigodom rekao:
– Na današnji dan prije 85 godina napustio nas je veliki sin hrvatske domovine – Vladimir Fran Mažuranić.
Upravo je ovo mjesto – Dieffenbachstraße 67 – bilo njegova posljednja ovozemaljska adresa. Berlinski Hrvati ga se rado i s ponosom sjećaju. O tome – svakom prolazniku – svjedoči i spomen-ploča na pročelju ove kuće.
Postavljena je 1988. hvalevrijednom inicijativom pokojnog Srećka Lipovčana iz Hrvatske Zajednice. Načeta zubom vremena, zaslužila je i ona svoju obnovu… Mi, kao hrvatsko kulturno društvo s ponosom nosimo njegovo ime i iskoristili smo tu prigodu za obnovu spomen-ploče.
Prisjetimo se ukratko Frana!
Vladimir Fran Mažuranić rođen je 1859. u Hrvatskoj, u Novom Vinodolskom. Bio je svestrana ličnost i svjetski putnik širokih svjetonazora. Najviše je pamćen po svom književnom i publicističkom radu. Mažuranić je najuspješniji pisac kraćih proznih vrsta, takozvanih crtica, u doba hrvatskog realizma. Književnu slavu stječe veoma rano, objavljujući remek-djelo svoje proze – „Lišće“.
Jezično nadaren, Mažuranić piše i na drugim jezicima – naročito na njemačkom. Zna se da za boravka u Berlinu objavljuje članke za različite njemačke novine pod raznim pseudonimima. Taj je dio autorskog stvaranja ostao još neistražen…
Hrvatsko kulturno društvo Vladimir Fran Mažuranić nastoji svojim radom pronositi i njegovo ime. Ušli smo u svoju 33. godinu. Najstarije smo hrvatsko društvo njemačke metropole. Djelujemo u krilu Hrvatske katoličke misije. Bavimo se hrvatskom baštinom, a nastojimo držati i korak s vremenom – organiziramo stoga aktualne tribine, predstavljanja knjiga, gostujuća predavanja.
Uvijek se radujemo novim članovima, koje srdačno pozivamo da svojim uključivanjem u ovo Društvo zajedno s nama čuvaju hrvatsku kulturnu baštinu.
Vladimir Fran potječe iz stare i poznate hrvatske obitelji Mažuranić, koja je dala i prvog hrvatskog bana pučanina, Ivana Mažuranića, kao i književnicu Ivanu Brlić-Mažuranić, Antuna, Matiju, slikara Vladimira, doktora Milutina i doktora Bogoslava Mažuranića, koji su bili narodni zatupnici u hrvatskom saboru i istovremeno zastupnici hrvatske u mađarskom parlamentu.
Potom je govorio i gost iz Stockholma, Ivan Božidar (Janković) Mažuranić čija je praprabaka bila Mažuranićeva sestra Anka.
– Sastali smo se danas na dan kad je Vladimir Fran prije 85 godina preminuo u ovoj kući. Otkrit ćemo novu spomen-ploču i time još jedan put potvrditi s kolikom ljubavlju i poštivanjem njegujemo uspomenu na Frana.
Ja kao predstavnik obitelji Mažuranić pozvan sam nazočiti današnjem dogođaju, što mi čini neizmjerno zadovoljstvo i čast. Želim iskoristiti priliku da izrazim našu veliku zahvalnost, da se u Berlinu još njeguje uspomena na život i djelo jednog od naših Hrvata u tuđini. Siguran sam da mnogi od nas dijele Franovu životnu sudbinu.
Otišli smo iz rodnog kraja kao mladi ljudi, proveli smo godine i desetljeća u svijetu, ali uvijek kao i Fran sanjamo rodni kraj i nadamo se povratku.
Fran se pripremao za povratak u Hrvatsku u Novi Vinodolski, u kuću svoga nećaka, doktora Milutina Mažuranića – moga djeda. Neposredno prije povratka u Hrvatsku poslao je dio svojih osobnih stvari, pisama i rukopisa u našu kuću. I te se stvari tamo i danas nalaze. No, žalosnom igrom života, par dana prije povratka preminuo je u ovoj kući, gdje ga je gospođa Ajšinger u stanu prva zatekla mrtvog.
Fran je pokopan u Berlinu, a naknadno je urna s pepelom pokojnika prenijeta u Hrvatsku. Danas se nalazi na gradskom groblju u Novom Vinodolskom, na samome ulazu u groblje u kamenoj veži pod čempresom. Tamo se Fran konačno smirio u svome rodnome mjestu i na groblju kraj mora koje je toliko volio.
Opet sluša fijuke novaljske bure, juga, šum mora i osjeća toplinu primorskog sunca i mirise svog rodnog kraja.
Još jedan put želim naglasiti koliko smo mi kao obitelj Mažuranić dirnuti pažnjom i ljubavi koju vi članovi Udruge njegujete prema Franu.
Udruga sada postoji već 33 godine u kontinuitetu, i mi se svi iskreno nadamo da će sljedećih godina biti isto tako aktivna i uspješna. Jedna od najvažnijih, ako i ne najvažnija uloga udruge V.F.M. je da omogući mladim generacijama i da poticaj da ne zaborave svoje porijeklo. Da se čim bliže upoznaju s hrvatskom kulturom i poviješću te da njeguju svoj jezik i identitet. To nije samo uloga udruge V.F.M. već i svih nas ovdje nazočnih i institucija koje predstavljamo. Svima koji mogu i žele doprinijeti radu Udruge, vrata su širom otvrorena! Stoga pozivamo sve da nam pomognu i da nam se pridruže u ime Udruge. Zahvaljujem također gospođi Vaškavic, vlasnici ove zgrade, koja je ljubazno omogućila da na ovo obnovljeno pročelje postavimo ovu novu spomen-ploču.
Ne zaboravljamo ni sve one, koji su sad već davne 1988. godine doprinijeli postavljanju prve spomen-ploče.
Ja vam osobno želim sve najbolje u životu i radu i da se vama svima ostvare vaše želje i snovi o povratku u domovinu. Još jedan puta vam hvala na brizi o Franu ..rekao je na kraju Ivan Mažuranić.
O potrebi suradnje, rada na očuvanju identiteta, jezika i kulture te ostvarenja snova o povratku, govorila je i ministrica savjetnica Mirjana Božić, čestitajući “Mažuraniću” na ostvarenom projektu obnove spomen ploče.
Potom je član “Mažuranića”, Petar Penić, pročitao dva pisma Frana Mažuranića, pisana kratko prije njegove smrti, u kojima nagovještava svoj skori, a nikad ne dočekani i smrću zasutavljeni i onemogućeni, povratak u rodni kraj.
U taj povratak Fran je vjerovao, o njemu je sanjao. Na pitanja što bio bio kad bi se ponovo rodio, znao bi čeznutljivo odgovoriti: –Želio bih da sam kamen u moru …
Na kraju skupa je otkrivena nova spomen ploča, a učinio je to …neplanski, jer odraslima to igrom slučaja, nije polazilo za rukom ,,,učenik šestog razreda Dario Žilić, što bi liiepo i znakovito, primljeno. Ipak, na mladima svijet, pa i sjećanja, ostaju.
Na novoj spomen ploči kao i na onoj iz 1988. godine, dvojezično ispisano, stoji:
–U ovoj je kući djelovao i umro 20.08.1928 Vladimir Fran Mažuranić *1859.
“Ako i ne govorim hrvatski, to ipak hrvatski snivam. A snivam vrlo često …” Hrvati u Berlinu