SAMO ISTINA SPAŠAVA

TRN U OKU

piše: Mirko Omrčen
Ni u jednom narodu nisu komunisti bili tako besmisleno i izdajnički postavljeni prema vlastitom narodu kao u hrvatskom. Hrvatski komunizam, u većini gledajući, bio je antihrvatski.

Svaki onaj tko je bio komunist morao je u prvom redu biti, a velik dio hrvatskih komunista je i bio, protiv svih aspiracija hrvatskog naroda za slobodom, njegovog napretka i zdravog razvitka.

Morao je biti za Jugoslaviju, za jugoslavensko-srpsku koncepciju, čime su Hrvati komunisti bili postavljeni na kolosijek povijesnog izdajstva i renegatstva ( renegat-čovjek koji je promijenio svoje uvjerenje, odmetnuo se, prebjegao- otpadnik, izdajica i izrod) što je u Titu savršeno i potpuno dokazano.

Ako se danas traži tko su bili istaknuti hrvatski komunisti među bivšim pripadnicima SKH može se naći i ime Slavka Linića.

Nakon urušavanja komunizma “društva zabluda“, nakon rušenja totalitarne tvorevine i tamnice hrvatskog naroda te stvaranja hrvatske države, jednog i drugog ostvareno prvenstveno i isključivo voljom hrvatskog naroda za slobodom, komunistički kadrovi transformirali su se u “demokrate“, jedni većinom u “socijal-demokrate“ a drugi u “kršćanske-demokrate“.

Svi koji su do jučer bili članovi SK promijenili su svoje uvjerenje i postali “demokrati“ pa i “domoljubi“  s nevjerojatnom sposobnošću prilagodbe neoliberalnom kapitalističkom modelu. Najvećim kapitalistima, mimo ideološko-teoretskih postavki, postali su upravo komunisti.

Svjesni snage neoliberalizma i globalizacije brzo i bez puno promišljanja postali su pristaše i gorljivi zagovornici te nove ideologije zla i idu danas s njom ruku pod ruku. Dojučerašnji zakleti komunisti, koji su prije žestoko napadali kapitalizam, sada su tako iznenada postali pristaše privatizacije, slobode tržišta i slobodnog opticaja financijskog kapitala, upravo onih značajki koje uvjetuju i osiguravaju opstanak kapitalističkoga gospodarstva. Bez rasta i širenja svog polja djelovanja, bez ekonomske i financijske ekspanzije nama neoliberalnom kapitalizmu opstanka, a upravo to mu omogućuje i privatizacija i slobodno tržište i slobodan opticaj financijskog kapitala.

U ostvarenju svog cilja i u Hrvatskoj je našao oslonac u bivšim komunistima, koji su dojučerašnje vazalstvo zamijenili novim, preko kojih osvaja izvore hrvatskih bogatstava i glavne grane privrede. Preko kojih ostvaruje svoj utjecaj na gospodarski i cjelokupni “razvoj“ zemlje.

Jedini pravi smisao njihovog takvog opredjeljenja je isti onaj koji je bio i jučer, a to je “vlast“ koja njima samima omogućuje, jednom riječju, svašta.

Među njima, bivšim komunistima, a danas kapitalistima iskristalizirali su se vodeći, a “ primus inter pares“ svakako je Slavko Linić, danas grubi i nemilosrdni kapitalist po metodama rada, favoriziranju odabranih i ophođenju prema sebi i podređenima. Ali s druge strane gledajući on je prvi među njima i po vazalnom odnosu spram tuđim financijskim i političkim centrima moći koji su Hrvatskoj nametnuli neoliberalnu doktrinu pomoću koje ostvaruju svoje ciljeve i interese, a koja se zahvaljujući upravo i ponajviše i Slavku Liniću u RH dosljedno provodi.

Drugi o Slavku Liniću

Potpredsjednik Vlade u premijerskoj eri I. Račana puno je desetljeće obnašao funkciju riječkog gradonačelnika i saborskog zastupnika. Predstavljao je centralnu os oko koje se vrtio riječki politički i gospodarski život – na koji je u svim njegovim fazama i u svim njegovim oblicima imao presudan utjecaj. Tokom 90-tih gradom je vladao autoritativno, suvereno, osvajajući sve centre moći koracima isplaniranim u radionici SDP-a. Privatizirao je grad i pretvorio ga u grad-poduzeće, sintagmu koja je obilježavala njegov i stranački stil upravljanja i vladanja po kojem je on sam direktor i šerif. Osoba oko koje se u samo desetak godina stvorio kult ličnosti Rijeke. Bio je lokalni boss koji je po vlastitim uzancama uvodio red i poredak u gradu.

U Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji događalo se 90-tih slično kao u cijeloj Hrvatskoj. Brojni Primorci spremno su se odazvali mobilizacijskim pozivima i otišli na ratište. Istodobno s njihovim angažmanom u obrani domovine svoj je pohod na zajedničku imovinu započela kasta s vremenom sve bogatijih ljudi.

Radnici su postali ratnici, a dojučerašnji socijalistički direktori veliki menadžeri. Društveno se vlasništvo za male novce i temeljem tzv. menadžerskih kredita Riječke banke, počelo prelijevati u privatne ruke. Neujednačeni kriteriji za njihovu dodjelu u prvi su plan izdvojili 59 odabranih i povlaštenih osoba koje su u narednom desetljeću postali pravi gospodari Rijeke. Van izabranog kruga u to društvo nitko drugi nije mogao uletjeti.

Zanimljivo da sve dobitnike menadžerskih kredita, bez obzira jesu li kraj 1992 i početak 1993 dočekali u SDP-u ili HDZ-u, veže ista prošlost. Redom, gotovo bez iznimki, potekli su iz Partije, iz njenih struktura u kojima su se prethodno stvarali, brusili i dokazivali. Partija ih je postavila i na čelna mjesta društvenih poduzeća  na kojima su dočekali “demokratske promjene“. Prvo su se vrijeme primirili čekajući razvoj događaja, a kad se na lokalnoj razini pročuo model pretvorbe i privatizacije, koji je na državnoj provodio HDZ, i u Rijeci se krenulo u akciju …

U daljnjem širenju biznisa obilato je pomagao duh Slavka Linića koji je gradom i cijelom Primorsko-goranskom županijom upravljao koristeći vlastitu karizmu te preko svojih satelita, postavljenih na sva važnija mjesta u javnim ustanovama ili u trgovačkim društvima u kojima se Grad Rijeka nalazio kao većinski vlasnik. Može se reći da je obranio Rijeku od HDZ-a i osvojio je u ime SDP-a. Cjelokupnu infrastrukturu držao je pod svojom kontrolom, te je premrežio grad svojim vezama i osobama od naročitog povjerenja. Preuzeo je konce cijelog gospodarstva u svoje ruke.

Jedna od njegovih poluga moći svakako je bilo i sudstvo koje je u Rijeci skupa sa SDP-om stavio u svoju kontrolu najprije instaliranjem svojih kadrova u tu instituciju. Pod, i u vrijeme vladavine Slavka Linića Rijekom, Rijeka je (p)ostala utočište za kriminal “crvenih“. Nesumnjivo je da su i da razni lobiji ,koji dominiraju raznim riječkim sferama, ishodište svoje moći nalazili i nalaze u SDP-u stranci koju, uz ostalo, doniraju uoči svakih izbora.

U ratu obranjena od četnika, stvorena Hrvatska u miru “spaljena“, opljačkana i uništena

Građani Hrvatske teško žive jer su ih opljačkali HDZ-ovci, a pljačku koju je HDZ izveo u posljednjih osam godina u kojoj su sudjelovali i sadašnji čelni ljudi te stranke, zaista je teško nadoknaditi, tvrdi upravo Slavko Linić. On laže, odnosno govori poluistine, jer Hrvatska se pljačka u kontinuitetu već dvadesetak godina neovisno o tome dali je HDZ ili SDP na vlasti.

Privatizacija i pretvorba je najveća državno organizirana pljačka vlastitog naroda. Kroz pretvorbu tu su pljačku omogućavale državne i paradržavne institucije bez ikakvih sankcija za počinitelje. Ujedno je to i najveći projekt pranja novca i investiranja protuzakonito stečenog novca i to na državnom nivou i kroz državni projekt budući da je kroz tvrtke u pretvorbi cirkulirao novac poznatog ali i nepoznatog porijekla, tvrde stručnjaci.

Ta pljačka nije djelo samo HDZ-a. Upravo Linić se dolaskom I. Račana na vlst suprotstavio usvajanju prijedloga o reviziji pretvorbe i privatizacije. Njegovom direktivom taj prijedlog je povučen iz saborske procedure, a navodno iz razloga, jer bi to u konačnici vodilo do zaustavljanja i onemogućavanja daljnje mafijaške privatizacije.

Između ostalog, prodaja HT-a i INA-e primjer je kriminala i korupcije vlade u kojoj je kao potpredsjednik bio  Linić. U režiji te vlade, u samo godinu dana, strancima je prodano 44 posto hrvatskih banaka, a do kraja 2003 stranci su postali vlasnici 91 posto banaka. Rasprodan je onaj sustav čija stabilnost jest čimbenik gospodarske sigurnosti i napretka. Analitičari tvrde da ta rasprodaja nije samo najteži udarac koji su bivši komunisti zadali hrvatskoj državi, nego je to i jedna od najvećih pljački i lopovluka u pretvorbenom procesu, ovaj put u režiji SDP-a.

Slavko Linić nije samo specijalist za laganje i prebacivanje kolektivne krivnje komunista samo na HDZ. On je specijalist i za legalni kriminal – stečajeve- koji su korišteni kako bi se legalizirala pljačka državne imovine i zatvaralo radna mjesta. Stečajevi su poslužili  kao elegantan način privatizacije – lopovlukom. Ako se tvrdi da je HDZ “izmislio“ privatizaciju, onda se za Linića može reći da je glavni planer i strateg stečajeva.

Oni su bili i jesu Linićeva strategija i najveći val stečajeva, zapravo, započinje u mandatu Račanove koalicijske Vlade. Analitičari tvrde kako se tada trebalo ponuditi na prodaju i prodati što je moguće više tvrtki koje su ostale u državnom vlasništvu, a ono što je ostalo trebalo je “očistiti“ kroz stečajeve bez ikakvih izuzetaka. Linić je za stečajeve opravdanje našao u promašenoj privatizaciji koju je trebalo ispraviti po principu “spaljene zemlje“. Sve one gospodarske subjekte koji se nisu uspjeli snaći u novom okruženju neoliberalnog kapitalizma trebalo je sravniti sa zemljom i krenuti ispočetka od nule.

Tako je i učinjeno, ali s tom razlikom da je cijela Hrvatska krenula od nule, a tajkuni su startali s protuzakonito akumuliranim bogatstvom iz razdoblja HDZ-ove vladavine.

Stečajevima ili bankrotima tvrtki u RH završava se faza uništenja gospodarskih subjekata čija je prava devastacija započela 90-tih godina. Linićevi stečajevi kontinuitet su privatizacijske i pretvorbene pljačke koja je naslijeđena iz 90-tih godina.

S obzirom na stečajnu praksu nezadovoljne vjerovnike, obespravljene i neplaćene radnike i masovno gašenje proizvodnje, bez volje i namjere državnih tijela da se sačuva i nastavi proizvodnje za hrvatske stečajeve može se reći da su objedinili legalizirani kriminal i masovno upropaštavanje tvrtki.

Linićeva strategija pogodovala je kapitalu i novostvorenom sloju bogataša-tajkuna. Na tvrtka,ma koje su se privatizirale moglo se zaraditi u svakoj fazi njihove vlasničke transformacije počevši od prvih manipulacija s pretvorbom i privatizacijom i naknadnom preprodajom tih tvrtki trećim kompanijama ili fizičkim osobama i prodajom njihove pokretne imovine i nekretnina kao i u završnoj fazi – stečajevima. Kupiti tvrtku u stečaju, osporiti potraživanja vjerovnika i višestruko smanjiti njezinu realnu vrijednost u svakom slučaju, s aspekta ulagača, profitabilan je poslovni potez. Takva ulaganja primarno osiguravaju značajne dobitke ulagačima koji će zaraditi na razlikama u cijeni nekretnina kroz razne manevre koji rezultiraju enormnim bogaćenjem pojedinaca i isto tako enormnim povećanjem nezaposlenosti, jer tvrtka koja završi u stečaju u praksi ne generira nova radna mjesta, niti je u interesu špekulativnom ulagaču baviti se proizvodnjom.

Mnogi novi vlasnici privatiziranih poduzeća, tzv. tajkuni, pošto su kupili poduzeća po bagatelnim cijenama, rasprodali su dio ili cijelu olako stečenu imovinu i u inozemne banke iznijeli milijarde dolara, a država je istovremeno uzimala zajmove od MMF-a i drugih financijskih institucija.

Podržavao se precijenjen tečaj domaće valute, što je išlo u prilog novoj klasi poduzetnika i vlasnika stranog kapitala te zajmodavcima, koji su tako mogli po povoljnim uvjetima iznijeti novac iz Hrvatske.

Takva ekonomska politika, a čiji je jedan od stratega i Slavko Linić, kao ministar financija, provodi se i danas te kao takva nije bila niti jest u interesu razvoja, nego u interesu financijskog kapitala.

Stalno se zadužujući RH upada iz duga u dug i tako ovisi o međunarodnim financijskim institucijama da bi uopće mogla gospodarski funkcionirati i financirati vlastiti državni aparat.

Inozemni krediti su “spasonosna formula“, jer se novim i novim zaduženjima kupuje socijalni mir ali i da bi se politička garnitura što duže održala na vlasti. Također da bi se kompenzirao i nedostatak onih investicija koje bi proizvele rast i razvoj.

U svemu tome uopće nije više bitno da više ne postoji sloboda djelovanja hrvatskih vlada i da sve važnije odluke, i o ulaganjima, i o investicijama, i o pritezanju kaiša hrvatskih građana, i o reduciranju prihoda hrvatskih građana, i o kljaštrenju socijalnih službi itd. donose vjerovnici, a sve to samo kako bi se moglo kreirati dovoljno sredstava da se može isplaćivati kamate na strane dugove koje su nam priskrbili naši novi “demokrati“ i “domoljubi“ do jučer komunisti.

Apsolutna nužnost ovog bankrotiranog sustava je i spašavanje uz daljnju prodaju preostalog “obiteljskog zlata i srebra“. Time se direktno ugrožavaju temelji i suverenitet države. Međutim pošto ne postoji strategija ni pravna osnova za daljnju rasprodaju, kao što nije postojala ni do sada, nije teško dokučiti razloge najavljene nove privatizacije i rasprodaje.

To donosi svježi novac koji je nužno potreban za prikrivanje svih dosadašnjih promašaja u režiji HDZ-a i SDP-a. Također da bi se stvorila podloga za “korumpiranje“ građana na izborima. Jer se time pogoduje i ekonomskoj i financijskoj ekspanziji međunarodnog financijskog kapitala na ovim prostorima. Osim toga, budući da ne postoji nikakva kontrola i unaprijed utvrđena metodologija, u pitanju su i igre oko dobivanja velikih provizija za pojedince, a možda i skupine.

To se mora jednom zaustaviti! Kako?

Prije svega spoznajom i prihvaćanjem istine.

A ta istina je da uspjeh borbe nije bio potpun.  Uspjeh se mjeri po promjenama koje nastaju,  uzroci našeg pedesetogodišnjeg ropstva u Jugoslaviji i uzroci našeg današnjeg ropstva nisu borbom promijenjeni.

To će se moći zaustaviti kad Hrvati spoznaju i prihvate istinu da je djelovanje komunističkih frakcija SDP-a i HDZ-a izdajničko i neprijateljsko djelovanje spram vlastitog naroda i hrvatske države, da su jednako krivi i odgovorni za ovo novo stanje ropstva.

Kad spoznaju i prihvate istinu da su i jedni i drugi bili i jesu jedna primitivna kategorija komunista koja se nikada, pa ni danas, nije iskreno i pošteno bavila hrvatskim problemima i hrvatskom problematikom, niti se borila za interese naroda i države, već samo za svoje. Da su se uvijek kretali i da se i danas kreću na kolosijeku izdajstva i renegatstva. Da ih kao takve treba smijeniti i razvlastiti.

Alternative ima na pretek!

Te izdajničke strukture nisu narod strmoglavile samo u propast. Strmoglavile su ga u laž i svijet laži.

Tajna njihovog “uspjeha“ je i u činjenici da se pristaje uz laž. Upravo to je donijelo razočaranje, jer laž sama po sebi teži i vodi razgradnji, upropaštavanju, zarobljavanju, a sve to imamo danas.

Samo istina spašava, izgrađuje, oslobađa. Upravo ona je najbolji i najuspješniji način borbe protiv zla i ustrajnost na istini je garancija za boljitak i prosperitet.

Problem je međutim da je laž u Hrvatskoj puno više “živa“, nego što je to istina i da se i stoga uz blistave čari laži pristaje rađe nego uz hladnu i golu istinu.

Samim time istina nije osuđena na neuspjeh, niti je nemoćna i besperspektivna.

Laž je osuđena na neuspjeh. I ne samo na neuspjeh. Osuđena je na propast, jer koliko god ljudima laž bila draga toliko je Bogu mrska. ( Psalam 5,7 ; Izreke 12,19)