PLITVICE – DRAGULJI CRNE KRALJICE

Pisma iz Belgije …s odmora u Hrvatskoj

tekst i foto: Marijana Šundov
Plitvice, 25. kolovoza 2013./ U Belgiji gotovo svakodnevno razgovaramo sa strancima, i naravno ne samo s Belgijancima. Neki od tih ljudi su nam postali više od poznanika.

Često međusobno razgovaramo o putovanjima, krasnim mjestima koja vrijedi posjetiti, kada i gdje je tko bio na godišnjem odmoru. Svatko priča o svojoj domovini. Doznajemo stvari i zanimljivosti kojih nema u vodičima.

Hrvatska je svojevrsni hit i česta tema razgovora. Kada pričamo i savjetujemo koja mjesta treba posjetiti u Hrvatskoj svaki put spomenemo jedinstvena u svijetu, predivna i neusporediva Plitvička jezera.

Mjesto je to gdje se često i kao obitelj vraćamo. Mjesto je to gdje rado vodimo prijatelje. Tako je bilo i ovog ljeta. Drage prijatelje iz Danske odveli smo tamo i proveli jedan predivni ljepotom ispunjeni, ljetni dan.

Samo ime Plitvičkih jezera prvi put u pisanom dokumentu se pojavljuje u 18.stoljeću. Pojedini istraživači smatraju kako ime jezera dolazi od imena rijeke Plitvice koja se ulijeva u jezera, a drugi pak drže kako ime i rijeke i jezera dolazi od riječi pličina, plitčina odnosno plićak jer taloženjem vapnenca nastajali su plitki bazeni odnosno pličine.

Bilo kako bilo radi se o izuzetnom mjestu koje je od 1949.godine nacionalni park, a 30 godina poslije i u UNESCO-vom popisu svjetske prirodne baštine.

I evo me ponovo na tom doista jedinstvenom mjestu na planetu. Svuda kuda pogled seže je ljepota. Ne znam, je li mi je draža gusta bukova šuma, drveni mostić ili modro-zelena kristalna boja jezera.

A, jezera, njih šesnaest, poput predivnih modro-zelenih dragulja, međusobno su spojena kaskadama i slapovima. Hodam stazom od spojenih daski između trske koja se povija na vjetru. Tiho je i mirno. Mala je udaljenost na ovom dijelu staze između dva vodopada odnosno dva jezera.

Misli mi se vraćaju na nedavnu situaciju, na ljude čiji su životi ponekad ukršteni s mojim. Koliko sam puta poželjela imati magični štapić poput Harry Pottera i promijeniti neke od njih odnosno njihovo ponašanje. Nije mi bilo jasno kako ne vide očito. Nije mi bilo jasno zašto rade to što rade. Sada iz vremenske pa i prostorne udaljenosti znam, da i imam čarobni štapić ja ne bih smjela na taj način mijenjati druge ljude. Svatko ima svoju slobodnu volju. To više ne bi bile iste osobe.

Glas vodiča – koji objašnjava kako zbog specifičnih prirodnih jedinstvenih uvjeta ovdje na Plitvičkim jezerima nastaje posebna sedra – vraća me u sadašnjost. Vode jezera zasićene su otopljenim kalcijem karbonatom. Iz ovako mineralizirane vode nastaju prirodnim putem sitni kristali koji se talože i stvaraju sedru. U tom jedinstvenom procesu koji traje desetak tisuća godina sudjeluju mikroorganizmi i posebne vrste algi. Ako bi se bilo što u ovom složenom mehanizmu poremetilo sedre više ne bi bilo, a ni sve ove ljepote koju pružaju jezera i njihovi vodopadi.

Misli mi dok lagano hodam, a kapljice slapa padaju poput sitne kiše po nama, ponovo lete ljudima. Ma tko sam ja da mijenjam druge ljude. Svatko je odgovoran za sebe. Samo sebe možemo mijenjati. Ne treba kod drugih ljudi tražiti sreću i smisao. To je već u nama samima. U povratku Bogu koji je u nama. Kada u sebi nađemo smisao i mir možemo to što imamo u slobodi podijeliti s drugima.

Jezera se stepenasto prelijevaju jedno u drugo. Znači radi se o istoj vodi. Ali interesantno je – voda je ista, a svako jezero je druge boje. Boja se mijenja ovisno o okolišu i dnu jezera. A, nijanse su predivne od gotovo zelene do plave. Vodič govori kako se mijenjaju slapovi, propadaju stari i rađaju se novi. Tijekom vremena, starije sedrene prepreke mogu biti preplavljene porastom razine vode, jer su nove barijere prerasle stare. Prije 400 godina, postojala su dva jezera na mjestu današnjeg jezera Kozjak. U najnižem dijelu jezera podvodne barijere visoke su 40 metara, a protežu se 4 metra ispod površine vode. Ove barijere oblikovale su veličanstveni vodopad u prošlosti.

I jezera se mijenjaju vremenom, pomislim. I ljudi se mijenjaju vremenom. Životne prilike tjeraju nas da se prilagođavamo, rastemo, učimo. Naravno ponekad u znanju grabimo naprijed, a ponekad nazadujemo. Ipak ono što je najvažnije je istrajati. Ići dalje. Slijediti svoje snove. Podijeliti ih sa dragim ljudima uvijek imajući na pameti da samo sebe možemo mijenjati. Ono što ne možemo promijeniti valja nam prihvatiti.

Vozeći se brodom kojeg pokreće radi očuvanja okoliša, električni motor, promatrajući plavu boju vode jezera Kozjak i predivnu šumu koja ga okružuje sjetim se legende o nastanku jezera. Cijeli se ovaj kraj na nekim kartama još uvijek naziva Vražji vrt, zbog svojeg položaja i povijesti.

Prema legendi, Plitvička su jezera nastala nakon velike i dugotrajne suše. Ljudi, životinje i biljke, čeznuli su za kapljicom vode. Narod se molio. Tada se u dolini konačno pojavila Crna kraljica, nazvana tako jer je bila potpuno odjevena u crno. Kraljica se smilovala narodu i uz jak vjetar, grmljavinu i munje na žednu zemlju je konačno pala kiša. A, kiša je padala i padala danima tako dugo, dok razina vode nije narasla dovoljno, da nastanu jezera.

Inače, legenda o Crnoj kraljici je jedna od najpoznatijih hrvatskih legendi, a pojavljuje se u različitim oblicima. Vezana je za različita mjesta, a pojedini stručnjaci smatraju kako je inspirirana Barbarom Celjskom koja je vladala Medvedgradom.

Jedan od mnogobrojnih restorana na cesti (ne auto-cesti) Zagreb – Split u kojem se mogu kušati domaći specijaliteti poput plitvičkih kobasica sa zeljem ili ličkih uštipaka zove se upravo Crna kraljica. Jedan od poznatijih restorana , gotovo na samom ulazu u Nacionalni park, sa cijelom paletom narodnih jela je Lička kuća. Iz bogate ponude izdvaja se lička juha i lički ručak. Ovo posljednje jelo mora da je nastalo u dugim i hladnim zimskim noćima po čemu je Lika poznata. To je prava kalorijska bomba sastavljena od kiselog kupusa, kobasica, suhih rebara, suhog vrata i slanine te krumpira.

Plitvička jezera doista su posebno mjesto. Svaki put drugačija baš kao i mi sami. Život nas mijenja. Danas nismo što smo jučer bili niti što ćemo biti sutra.

Živeći svoje živote ne zaboravimo poštovati druge i njihove izbore. I sjetimo se . Svaka promjena počinje od nas samih.