Iz naše arhive/ objavljeno 27.08.2013.
Naš suradnik u rubrici “Moja Hrvatska”, Poljak Daniel Ligeska iz Krakova, piše nam sljedeće:
– Dragi prijatelji, javljam vam se s dobrim informacijama o završetku mojeg diplomskog studija kroatistike u Krakovu. Na početku srpnja sam imao obranu magistarskog rada i evo, šaljem vama “sažetak sažetka” onoga o čemu sam pisao.
O dvojezičnosti hrvatskih migranta u Njemačkoj na primjeru hrvatske dijaspore u Berlinu.
U 2013. godini bilježimo 45. obljetnice potpisivanja sporazuma o zapošljavanju radnika između Savezne Republike Njemačke i bivše savezne države Jugoslavije.
Stanovnici bivše Jugoslavije, takozvani „gastarbajteri”, u 70-im godinama 20. stoljeća postali su druga najveća migrantska skupina u Berlinu nakon migranata iz Turske.
Bili su vrlo otvoreni integracijskim procesima te ih se zbog toga isticalo kao primjer drugim imigrantima. Berlin je postao također važno središte za oko 30 tisuća izbjeglica iz ratnih područja, prije svega iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Domovinskog rata u 90-im godinama prošlog stoljeća.
Prema vladinim statistikama, trenutno u Njemačkoj danas živi oko 232 tisuća Hrvata. Prema podacima Veloposlanstva Republike Hrvatske u Berlinu i Katoličkim misijama, broj Hrvata u Njemačkoj iznosi gotovo 400 tisuća. Ovi podaci uključuju također Hrvate iz Bosne i Hercegovine i Hrvate s njemačkim državljanstvom.
Najviše Hrvata živi u saveznim pokrajinama poput Bavarske, Baden-Württemberg, Sjeverne Rajne-Vestfalije i u gradovima poput Berlina i Hamburga.
Kakve su bile veze između dvije države u davnoj prošlosti, a kakve su danas saznajemo u prvom poglavlju ovog magistarskog rada o dvojezičnosti Hrvata u Njemačkoj i njihovom njemačko-hrvatskom dijalektu.
Ovo poglavlje je podijeljeno na sedam dijelova, a to su: „Počeci jezičnih dodira“, „Kulturni i ekonomski kontakti u 19. stoljeću“, „Vrijeme Weimarske Republike“, „Relacije između Jugoslavije, Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike“, „Situacija nakon Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini“, „Današnje stanje hrvatske dijaspore u Njemačkoj“, „Integracijski procesi i budućnost hrvatskih emigranata“.
U drugom poglavlju predstavljen je raširen pogled na pojam dvojezičnosti. Termin dvojezičnost je usko povezan s jezičnim kontaktima. U jezikoslovnoj literaturi ne može se naći jasna definicija pojma dvojezičnosti. Većina lingvista definira dvojezičnost kao sposobnost stvaranja smislenih i pravilnih gramatičkih poruka na jeziku koji nije njihov materinski jezik.
U trećem poglavlju mojeg magistarskog rada govorim o konkretnoj grupi hrvatskih migranata u Njemačkoj. U razdoblju od 2012. do 2013. godine proveo sam istraživanje o jezičnoj i kulturnoj situaciji hrvatskih migranata u Njemačkoj, s posebnim naglaskom na ljude koji žive u Berlinu.
Rad je utemeljen na metodama koje je koristila Marzena Błasiak pišući knjigu o poljskim iseljenicima u Velikoj Britaniji te na publikaciji Sashe Božić o hrvatskim iseljenicima u Beču.
U istraživanju su sudjelovala 32 ispitanika koji su na moj zahtjev ispunili anonimni upitnik. Cilj je bio dobiti podatke o identitetu ove grupe, o dijalektu koji je mješavina dvaju jezika -njemačkog i hrvatskog, te o fenomenu dvojezičnosti.
U tom razdoblju analizirao sam također pojedinačnu dvojezičnost hrvatskih iseljenika u Njemačkoj. Istraživanju ovog tipa su bile podvrgnute četiri osobe, koje razlikuje i dob i razdoblje dolaska u Njemačku, odnosno činjenica da su dva pripadnika ove skupine rođeni u Njemačkoj.
Tijekom testiranja s nekim ljudima sam se vidio osobno u Berlinu, s drugima imao sam kontakt preko Facebooka.
U petom poglavlju dobivamo informacije o identitetu, migracijskim kretanjima, o situaciji Hrvata u Njemačkoj i njihovom identitetu.
Rezultati istraživanja pokazuju da nije hrvatska dijaspora u Berlinu zaboravila svoje korijene, da njeguje svoje običaje i neće zaboraviti svoj materinski jezik.
Druga generacija iseljenika pokazuje interes prema domovni svojih roditelja i baka, o čemu svjedoči i činjenica da puno ljudi rođenih u Njemačkoj studira slavistiku na njemačkim sveučilištima.
Ipak, hrvatska postaje primarni cilj samo za odmor a ne mjesto gdje bi se sami ispitanici željeli vratiti i živjeti. Na pitanje o želju za povratkom, velika većina odgovara s „ne znam“, ili „ne namjeravam“.