Psovka kao baština hrvatskog jezika - Hrvatski Glas Berlin

Psovka kao baština hrvatskog jezika

Zanimanje: cinik!

Piše: Danijel DIVIĆ

Jebeš mi sve, ali ne mogu se odreći dojma da mi Hrvati psujemo u …pičku materinu. Prevulgarno? Nedostojno jednog uzvišenog medija? Uvreda za sve one koji čitaju? Onda nikada niste pričali s Hrvatima, ili se jednostavno krećete u krugu onih veoma rijetkih ljudi koji zaista ne psuju (postoje li takvi uopće?).

Ne znam da li je do jezika i njegove strukture, ili do bolesne mašte onih koji se koriste istim, ali čini mi se da smo mi Hrvati u psovanju tu negdje u svjetskom vrhu. Psovanje je nama Hrvatima ono što je Brazilu nogomet, Francuskoj vino, a Englezima čaj (zlobnici bi nadodali: i ono što su Michaelu Jacksonu – pokoj mu duši – bili mladi dečki) – pasija i opsesija.

Nadalje, imam osjećaj da kreativna mogućnost pojedinca pri sastavljanju maštovite psovke proporcionalno raste njegovom obrazovanju, međutim, SPREMNOST upotrebljavanja iste pada proporcionalno manjem obrazovanju. Isto kao i što imam dojam da moj prvi dojam ne mora značiti baš ništa jer sam i sam milijun puta čuo školovane ljude kako prostače kao zadnji „čobani“. Međutim… čobanu nije za zamjeriti, on ovci drukčije ne može objasniti. Ovca kao životinja je tako koncipirana da joj jednostavno moraš skresati sve živo i mrtvo da se malo pomakne. Dok se od školovanog očekuje veći nivo, ukoliko možda nije učitelj ili profesor, jer to je isto kao i čoban budući da ima samo ovce pred sobom.

Nikada nisam čuo našeg novoizabranog predsjednika Ivu Josipovića kako psuje kao kočijaš, i iskreno, niti mislim da ću ga ikada čuti, niti sam siguran da li želim kočijaša za predsjednika (neovisno sada o tome da li smo mi kao narod konji koje treba nemilosrdno i bez prestanka bičevati i kojeg jedino predsjednik – kočijaš može izvući iz govana). Ali sasvim sam siguran da on, ako baš hoće, može sastaviti jednu toliko masnu psovku da se i on kao agnostik prekrsti i zatraži oprost pred Svevišnjim. Kad smo već kod Svevišnjeg, nikada mi nije bilo jasno zašto jedan izuzetno katolički deklarirani narod toliko voli psovati svog Boga. No krenimo od početka…

Znam da mi tema današnje kolumne može poslužiti da se fino iskrešem do mile volje, upotrebljavajući sve mogućnosti svoga bolesnoga uma u sastavljanju najgorih grdosija i pravdati se time da sve služi samo tome da bih na jedan slikoviti način priopćio što mislim. Ali neću …neću iako znam da sam ovom izjavom izgubio sve one koji su počeli čitati ovaj članak isključivo iz edukativnih razloga, da se nauče možda kojoj psovci koju još nisu spremili u svoju bogatu škrinju psovki. Tek jednu jedinu namjeravam citirati, samo zato jer sam je pročitao u “Sarajevskom Marlboru” i mogu kasnije reći da je to onaj bolesni Jergović izmislio i da ja naravno nemam nikakve veze s time, kaže: „Da Bog da ti dijete izrezali motorkom i spremili ga u podrum za zimu“… krasno, psovka koja prema Jergoviću prati civilizacijsko – mehanički trend. Ovo nije psovka, ovo je umjetnost dragi Miljenko! I svjestan sam činjenice da Miljenko Jergović tu psovku navodi kao primjer psovanja u Bosni, a ne u Hrvatskoj, no to je jedno te isto, barem za veći dio mladih iz dijaspore od kojih svake godine čujem kako idu na ljetovanje u Hrvatsku…. u Posušje….

No počeli smo sa Svevišnjim. Cijela njegova koncepcija stvaranja svijeta je dobra, ali ima jednu manu – čovjeka. Uzimajući u obzir da je Svevišnji i sveznalica, čudi me zašto je uopće i stvorio nas, znajući da ćemo mu samo praviti probleme, žderati jabuke iz njegove bašče, ubijati se međusobno, klati se, svađati, lagati, prditi i ratovati jedni protiv drugih. I u svemu tome, kao da sveopće ludilo koje stvaramo svakim danom nije dovoljno, još ga i psujemo. I to kako! Jedna stara narodna …bogohuljenje naziva „uhvatiti ga za noge i otresi o zemlju“….

I u tome se pokazuje onaj istinski karakter hrvatskoga naroda, otpor protiv svega što je iznad tebe. Nije bitno da li je to druga država, vlastita država, šef, poznanik, prijatelj, policajac, otac, majka, svećenik, predsjednik ili Svevišnji. Bitno je na njegovo ugnjetavanje odgovoriti na jedan što maštovitiji način, po mogućnosti spominjući što više njegovu ženu, kćer, majku, sestru, onaj organ koji ih čini ženama, ili njegovu vjeru ili političko opredjeljenje (kod nekih je to jedno te isto). Nije čak ni bitno da li je to njegovo ugnjetavanje zaista ugnjetavanje ili samo kriva percepcija, loš dan, karakter ili loš odgoj ogorčenog psovatelja kada Bog ionako sve prašta, a vlada ima pametnijeg posla od sankcioniranja psovki.

Ali zašto onda baš Bog? Iz povijesnih razloga, naime, Hrvati su uvijek imali vladu i državu u tolikim fekalijama da je zadnje na što bi zdrav razum pomislio bilo: idemo sankcionirati psovke. No, kako se politikom baš i ne bave najzdraviji razumi (oni su se uvijek bavili stvaranjem oružja za masovno uništavanje svega živog, čisto jer imaju zdrav razum i znaju da je to najpametnije za sve) na nas Hrvate se uvijek „natakarila“ neka vlada kojoj je glavni zadatak bio upravo sankcioniranje psovki, i to isključivo onih uperenih prema vladi. Tako da je Svevišnji svojim likom i djelom postao glavna meta iskaljivanja vlastite ogorčenosti proizvedene kroz pojedincu nanesenu nepravdu (onu stvarnu ili onu umišljenu) sa strane vlade koju ne smije psovati bez očekivanja posljedica ravnih sibirskom gulagu.

Raspadom komunističkog sistema smo dobili demokraciju, zlobnici (među koje se ubrajam) bi možda rekli i kvazi-demokraciju, naime, psovke se više ne sankcioniraju, štoviše, poželjne su ukoliko su posvećene bivšoj vladajućoj strukturi ili kako je veći dio naroda od milja zove „crvena banda“. Da je dobar dio današnje vladajuće garniture bio dio te „crvene bande“ očito nitko u državi ne primjećuje, što i ne mora jer amnezija među „onima dolje“ će vladati sve dok se „oni gore“ udaraju u svoja hrvatska prsa kuneći se pri tome vlastitom djecom, obitelji i religijom u svoje Hrvatstvo. I opet se vraćamo na analogiju o čobanu i ovcama, jer u toj situaciji cijeli jedan narod ispada masa ovaca kojom upravljaju ni više ni manje nego – čobani. Jedino što narod spašava u svemu tome je činjenica da narod nije bio „ovca“ oduvijek, nego je to postao tek u onom trenutku kada su „čobani“ došli na vlast.

U situaciji smo dakle da kao ovce imamo ustavno pravo psovanja čobana do mile volje, što u medijima, što privatno. I što se promijenilo? Ništa! Demokracija je u biti ono narodno „ja te pošaljem u pičku materinu, a ti odeš kud ti hoćeš“. Živjeti u takvom sistemu zna biti divno ukoliko ne očekujete mnogo, niti malo, u biti divno je samo ako ne očekujete ništa. Ili barem veći porez. Prije nisi smio psovati ni vladu ni partiju, ali si imao socijalizam, sada smiješ psovati do mile volje, ali zato imaš globalistički turbo-kapitalizam. Primjer? Evo: prije su Amerikanci kupovali masovno kuće dok su se u Jugoslaviji gradili betonski monstrumi, minijaturne (i loše) replike stambenih zgrada koje primaju pola grada u sebi. Amerikanac je vozio najnovijeg SUV-a koji troši 30 litara benzina (litra goriva je tada u Americi koštala manje od dolara) dok su „Jugoslaveni“ imali Zastavu, koja je trošila u najmanju ruku isto kao i SUV, no u Jugoslaviji se zbog benzina niste morali brinuti, jer ga jednostavno nije bilo dovoljno… Danas Amerikanac još uvijek kupuje ogromne kućetine, vozi ogromna auta, međutim, kroz povezanost tržišta, danas smo mi ti koji im njihove kredite plaćamo i financiramo. A kad zagusti i nešto postane trulo na Wall-Streetu, mi smo opet prvi koji to osjete na vlastitoj koži. Dakle, nekih velikih promjena nema. Prije si znao najebati ni kriv ni dužan, možda si negdje izjavio nešto što bi dalo naslutiti na reakcionarizam pred komšijom spominjući želju za ogromnim SUV-om, privatizacijom tržišta ili većom kućom, pa te ta „jugounitaristička pizda“ cinka kod vlade. Danas opet najebeš ni kriv ni dužan spajajući kraj s krajem da bi pola Zapada na tvojoj grbači moglo ugodno živjeti i žderati mesne proizvode i specijalitete tvog naroda koje si svojom mizernom plaćom (ako je uopće imaš) ne možeš priuštiti, ali hej, barem smiješ psovati vladu do mile volje!

Pa psovka u većini slučajeva i je izraz ogorčenja i nemoći i rezignacije, kako u prošlosti i pod prošlim vladama tako i danas. No vratimo se na Svevišnjeg… Cijela promjena društvenog sistema i liberalizacija psovanja, naime, nije mogla iskorijeniti psovanje navedenog, da li zbog navike, da li zbog toga što neke stvari kroz stoljeća već prelaze u genetski kod – još nisam ustanovio. I tu smo sada kod ključnog trenutka cijele kolumne: MLADI U DIJASPORI. Kakve to sve veze ima s mladima u dijaspori? Jednostavno: naveo sam u prošloj kolumni zavidno znanje hrvatskoga jezika mladih u dijaspori, i sada, naići ćete na još gore primjere: tu su oni koji ne znaju bleknuti hrvatski, oni koji pričaju užasno loše, oni koji kreativno po vlastitoj volji i vlastitim, samo njima poznatim zakonima upotrebljavaju padeže te oni koji hrvatski pričaju s užasnim njemačkim naglaskom. Ali u jednome su skoro svi oni isti: svaku psovku znaju izgovoriti bez ijedne gramatičke greške, još gore, znaju sastaviti nove psovke bez ikakvih grešaka! Razumijem želju za psovkom, ponekad imam osjećaj da nam je urođena. No, znači li to zaista da trebamo psovati Svevišnjeg, neovisno o tome vjerovali u njega ili ne? I ako ga već netko psuje, zašto ta ista osoba uopće ide na misu?

Često se sjetim romana Ivana Kozarca „Đuka Begović“ i njegovog opisivanja Šime Begovića, Đukinog oca: „Eno, taj je Šima psovao ko svinjar, i tek što opsuje štogod gadno već se krsti, tj. Samo na pol se krsti: na čelu i na prsima, sašaptiva zaplašenim glasom: – Oprosti Isuse…. I odmah potom iznova psuje…“. Upravo taj dio sam zapamtio isključivo promatrajući mlade Hrvate u dijaspori te pomislih pri prvom čitanju: ništa se nije promijenilo, niti će ikada. U stanju su opsovati, ali sve je valjda u redu ako se pri tome prekrste.

Šizofrenija? Vjerojatno.

Tko se diči svojim Hrvatstvom i pri tome sluša Turbo-Folk, tko neprestano tvrdi da ljetuje u Republici Hrvatskoj u Posušju (negirajući pri tome državnopravne statute i postojanje granice), tko uporno ističe svoju nacionalnost ne trudeći se naučiti jezik, pročitati Dežulovića, Krležu, ili makar Tribusona, tko bez prestanka filozofira o povijesti hrvatske države, a da nije čitao Goldsteina, tko konstantno tvrdi da nije ustaša dok na mobitelu ima ustaški grb, natpis „Bog i Hrvati“ te na svakoj utakmici skandira „Za dom, spremni!“, tko danonoćno nosi krunicu oko vrata, a isto tako danonoćno ističe svoju mržnju prema drugima, bili oni Srbi ili Muslimani (gazeći tako dvije zapovijedi o ljubavi onoga zbog kojega nosi krunicu), tko neumorivo ponavlja kako mu se gadi Njemačka, a nije spreman spakirati svoje stvari i otići živjeti u Hrvatsku (u kojoj nema Pay-Tv-a!), taj se vjerojatno i prekrsti čim opsuje Boga. Mladi Hrvati u dijaspori …. odrastite!

Related Post

4
Leave a Reply

avatar
4 Comment threads
0 Thread replies
0 Followers
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
4 Comment authors
nestanisotonoIvanSLAVIANSKO XRISTIANSKOE SOBRANIEDubravka Recent comment authors
  Subscribe  
newest oldest most voted
Notify of
nestanisotono
Guest

Stranci ne poznaju mentalitet hrvatskog naroda kome je zbog njegove uronjenosti u katoličku religiju i kulturu POTPUNO STRANA PSOVKA. Tu kugu se među hrvatski narod donijeli stranci anadolci i vlaški nomadi i razbojnici koji nikada ne psuj svoje svece, već uvijek naše katoličke.

Ivan
Guest
Ivan

Bravo Danijel! Samo naprijed.

SLAVIANSKO XRISTIANSKOE SOBRANIE
Guest
SLAVIANSKO XRISTIANSKOE SOBRANIE

Hvaljen Isus i Marija!

Dubravka
Guest
Dubravka

Gospodine Divic,vi necete vjerovati ali ja stvarno ne psujem,ali nije da se hvalim time,cesto sam ljuta jer bi rado nekima-nasima-rado opsovala jer samo razumiju taj jezik…:-)

Lijepi pozdrav