piše: Danijel Divić
Ponekad se stvarno pitam jesu li ti ljudi nakon tolikog razaranja, nakon toliko ubojstava, klanja, mučenja, silovanja žena i DJECE stvarno svjesni onoga što pričaju ili je to već žešći oblik šizofrenije. To su ljudi koji imaju vlastitu obitelj, ženu i žensku djecu, i ponekad se pitam bi li isto tako pričali da je njihovim najmilijim učinjeno isto što je Hrvaticama učinjeno, posebno u Vukovaru a i tokom cijeloga rata od četnika.
Evo, ja nisam bio u Zagrebu na dočeku Gotovine i Markača, ali sada svečano obećavam pred „vascelom vasionom“ da ću onoga dana, kada kapetan Dragan i drug Šljivo dođu u Hrvatsku, biti na dočeku, jednako euforican kao srpski dobrovoljac 1991.
No da se vratimo na temu.
JNA dakle napada Vukovar. U tromjesečnoj okupaciji grada na grad pada 7 milijuna projektila! Da razjasnimo našim „gastarbajterima“: grad Vukovar je površinski otprilike veliki kao glavni park u Berlinu, Tiergarten …dakle računamo samo ono zelenilo oko „Siegessäule“.
Na takvo područje tokom tri mjeseca pada toliko projektila i granata da se Vukovarci o danu u kojem padne 10000 granata na grad sprdaju i govore da je „danas bio miran dan“. Kada bi to pretvorili u atomske bombe to bi bile otprilike dvije (!) Hirošime!
Nakon pada grada krvavi pir tek počinje: srpska televizija 19.11.1991. u glavnom dnevniku iznosi vijest od 42 zaklane srpske bebe i istu vijest demantira dva dana kasnije, 21.11.1991. uz ispriku i žaljenje. Baš ironično da je upravo u ta dva dana najviše ljudi zaklano, ubijeno i silovano u Vukovaru.
Slučajnost? Nipošto! Vukovarska bolnica, koja je međunarodnim sporazumom između Republike Hrvatske i SFRJ po međunarodnim standardima i prema Ženevskoj konvenciji, neutralizirana (što znači da u nju ne smije nitko ući prvi osim predstavnika međunarodnog Crvenog križa), postaje glavna meta srpskih dobrovoljaca i Šljivančaninove jedinice.
Šljivančanin sam zabranjuje ulazak Crvenog križa u bolnicu pred kamerama i cijeloj svjetskoj javnosti dok Srbi istovremeno …po nalogu (jer nije slučajno da su na Ovčari ubijeni baš oni ljudi koji su ubijeni: Siniša Glavašević, Jean Michel Nicollier…) vade ranjenike i civile jer su ili bili u borbi ili bili djeca i žene ljudi koji su se borili protiv njih i prema međunarodnim sporazumima i ratnim pravilima nezakonito odvode te ljude na „ispitivanje“, sto je tragično završilo, svi znamo kako, na Ovčari. Da se razumijemo: radi se o bolnici koja za cijelo vrijeme granatiranja, dok je cijeli grad divljački razrušen i sustavno uništavan, nije pravila razliku između ranjenih Hrvata i Srba.
Zašto danas, da se opet vratim na katarzu braće Srba, mi još uvijek nemamo posmrtne ostatke više od polovice Vukovaraca koji su ubijeni na Ovčari i zašto Srbija još i dan danas krije masovne grobnice? Jednostavno: Na Ovčari je, službeno, ubijena 194 osoba.
Ekshumirani nisu svi, mnogima se još ne zna gdje su nestali i gdje su pokopani. Kada bi službena Srbija dala odgovor na pitanje gdje su ostali posmrtni ostaci, mi bi sasvim sigurno došli do brojke ubijenih koja je mnogo veća od 194.
Službeno znamo još za 60 neidentificiranih žrtvi. U razgovoru sa vukovarskim braniteljima koji su preživjeli Ovčaru i srpske logore se uvijek pojavljuje cifra od 250 do 450 ljudi, jer je, i to ne treba zaboraviti, Ovčara tih dana bila neka vrsta „sabirnog centra“ za uhapšene branitelje.
Da sada ne počnem o famoznoj, u nekim arhivima nestaloj snimci egzekucija i mučenja na Ovčari koja sasvim sigurno postoji, jer, nerealno je da u trenucima kada je sve „ovekovečeno za buduće naraštaje“, u trenucima kada se sve snimalo da bi se nadolazećim generacijama pokazalo „junaštvo dobrovoljaca“, ne postoji jedan takav snimak.
Da stvar bude gora
Da stvar bude gora, hrvatski narod mora očito biti zadovoljan sramotnom presudom vukovarskoj trojci jer istog dana je počinjen masakr u Škabrnji za koji do dana današnjeg nitko nije odgovarao!
Carla Del Ponte, od srca ti hvala na iskrenošću, jer nije slučajnost sto si uhićenje Gotovine objavila u Beogradu, nije slučajnost što smatraš da je Knin prekomjerno granatiran a Vukovar nije, nije slučajnost što si glavna promotorica izjednačenja krivice.
Želim si zadržati malo ljudskosti koju spomenuta gospoda očito nema, jer da ne želim, došao bih u iskušenje da joj poželim sličnu sudbinu koju su doživjele Vukovarke i ostale žene nesrpkinje tokom cijelog rata, možda bi ta gospoda tek onda shvatila o čemu i na koji način priča.
Vukovar, koliko god stradao, je samo zrno pijeska na plaži u Domovinskom ratu. Kada bih i došao u iskušenje opisati sve zločine počinjene nad hrvatskim civilima do 1995, trebalo bi mi previše vremena i previše snage koje, iskreno, nažalost nemam.
Ujedinjeni zločinački poduhvat?
I tako dolazimo do Knina i „ujedinjenog zločinačkog poduhvata“.
Žene iz kolone“ je udruga srpskih žena koje su pobjegle u koloni iz Knina prema Beogradu. Zašto ih spominjem? Jer su izdale knjigu u kojoj navode, a čiji se izvještaji podupiru sa raznim intervjuima koji su ljudi iz kolone, bježeći od „ustaša“ dali srpskim novinama tokom Kolovoza 1995, da je velik broj ljudi u koloni počinio samoubojstvo.
Neću ići previše u detalje, jer ih svatko tko želi dublje ući u tu temu može lako pronaći i sam proučiti pošto su općepoznati, samo toliko: velik dio Srba je u koloni počinio samoubojstvo jer nisu htjeli predati oružje na granici BIH i Republike Srpske, jer su već toliko bili izmanipulirani pričom o „ustaškim koljačima“ da su radije ubili vlastitu obitelj i sebe nego mirno otišli u evakuaciji. Kada smo kod evakuacije: Srbi danas tvrde, a nažalost i neki Hrvati, da su ti ljudi sustavno protjerani u etničkom čišćenju. To je veoma lako demantirati:
1. Vlada Republike Srpske Krajine je izdala nalog o evakuaciji prije početka Oluje, postoje svjedočenja Srba čiji su rođaci ubijeni od vojnika RSK jer se nisu dali evakuirati.
2. Razlika između evakuacije i etničkog čišćenja postaje jasna kada pogledamo slike kolone iz 1995 i kolone Vukovaraca: na jednoj strani ljudi na traktorima sa prikolicama, noseći sve što imaju sa sobom, u dugačkoj koloni, kreću se polako; na drugoj strani ljudi koji idu pješke sa najlonskim vrećicama u rukama, noseći samo ono što im ruke mogu nositi, opkoljeni tenkovima i naoružanim vojnicima. Što je evakuacija a što etničko čišćenje? I kreten bi bio u stanju shvatiti….
3. Poznat je odgovor Slobodana Miloševića Miletu Mrkšiću na pitanje „što da radim“ dan prije početka Oluje, odgovor je bio „ubij se“. Milošević je imao ideju ljude iz Krajine, znajući da više nema šanse da Krajina na bilo koji način opstane, naseliti na Kosovo, kako bi tamo protjerao Albance i opet vratio Kosovo Srbiji, evakuacija stanovnika SAO Krajine je tome išao u prilog.