piše: Antonio Gavran
Prolaze nam dani, godine, desetljeća, ponekima i stoljeća,a da ne razmišljamo previše o svakoj novoj sekundi koja otkucava na satu našega života. Glupo je to i očekivati jer onda bi čovjek bio uštogljen, svaki svoj korak bi dvaput provjeravao prije nego li ga učini, paranoja bi vladala svijetom.
Ipak, s druge strane biti čovjekom koji o ničemu ne razmišlja osim o ostvarivanju svojih osnovnih životnih potreba opet je previše rizično, jer iznenadne stvari bi nas mogle dotući, ne zbog svoje veličine već zbog šoka koji stvore u nama.
Jeste li ikada razmišljali (prije nego pođete na počinak i zaklopite oči očekujući da se ujutro probudite, (jer je to već postala rutina) što ako sutrašnje jutro ne osvane?!?
Pitanje je to koje si vjerojatno čovjek rijetko postavi jer razmišlja na najpozitivniji način ne očekujući smrt. Svakome od nas zasigurno bi najdraže i bilo kada bismo mogli znati barem otprilike koliko će trajati naš život, čisto radi toga da se posvetimo nekim bitnim stvarima koje zapostavljamo u želji za ostvarivanjem materijalnih dobitaka.
Pogotovo u srednjoj životnoj dobi ...a onda kada dođe starost posvetit ću se svemu što sam dosad zapostavio, misli vjerojatno svatko od nas.
No, postavljam ponovno isto pitanje i sebi i vama: Što ako sutra ne osvane novi dan u tvojim očima?!?
Ponekad si znam postaviti to pitanje. Onda stanem pa razmislim o danu koji je protekao i sjetim se nekoliko situacija u kojima sam zasigurno mogao i postupiti drugačije kako bih ostvario nešto za sebe, a da pritom ostvarim nešto i za druge. Vjerojatno kada bih svaki dan tako razmišljao našlo bi se tu često pogrešaka koje su mogle ipak biti drugačije ostvarene. Našlo bi se tu i praznog hoda, ispucanog vremena na gluposti koje tog istog vremena nisu dostojne.
Stoga, jedino što mi preostaje je, živjeti svaki trenutak kao da je posljednji kako bih na kraju svakoga dana svoje pogreške smanjio na minimum. Vjerojatno će uz takav stav u meni zavladati i istinska sreća koju materijalnim svijetom ne mogu zadovoljiti.
U krajnjem slučaju želim i jednom kad dođem pred Gospodara svemira pogledati knjigu svojega života i na nju biti ponosan. Možda listovi i neće biti tako čisti, već zamrljani od korektora koji neprestano briše moje pogreške i ispravlja ih na bolji način.
Ipak, vizualni pogled manje je bitan od teksta koji će biti napisan, ispravno, jer svaki je zamrljani otisak znak da sam shvatio gdje griješim i da sam istu pogrešku ispravio.
Budi Čovjek i svu si filozofiju svijeta riješio, sve si vjere zadovoljio i svoju misiju ispunio.
Završit ću ovu kolumnu jednom davno napisanom misli:
„I ti ćeš jednom sine u jablanima zauvijek usnuti, s tišinom se družiti i novo Sunce gledati, ali dotad živi život onako kako najbolje znaš, da jednom gledajući u Sunce ne moraš sagnuti glavu misleći kako ga nisi dostojan …“