SJEĆANJE…

Iz naše arhive/objavljeno 31.10.2011.

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak

Otkud mi sad odjednom dođe ovo sjećanje?!  Iznenadno. Nepozvano.
Obećah sama sebi prošle godine …kada to ne uspjeh učiniti… otići ove godine do rodnoga grada, na Dan mrtvih.

Htjedoh na taj dan do Gradskoga groblja… po novom nazivu… ili do groblja u Sultanovićima …po nazivu od prije rata. Tamo su grobovi roditelja. Očev od prije dva i pol desetljeća. I majčin od prije tri godine. I ne stigoh to opet  učiniti. Daljina je to.  Tih 1500 kilometara  priječe odlazak po volji.

Upaljena berlinska svijeće zamijenila tako  tad onu na groblju i u stanu na šestom katu s kojega se kao na dlanu, uoči Dana mrtvih, vidi crvenilo i žar svijeća sa bugojanskog groblja. Kako to budi …izaziva sjećanja…

Mati je trideset  godina radila drugu smjenu. Onu što počinje u 15 sati a završava u 23. Njeno shvaćanje rada bilo je za današnje pojmove, nezamislivo ozbiljno. S razlogom. Malo se imalo. Od teška  rada se tih prvih poslijeratnih godina, jedva preživljavalo.

Rođena bijaše  mati 1932. godine. U vrijeme drugoga rata imala je desetak godina. Oca joj  iz domobrana odvelo u nepoznatom pravcu. A mati joj ostade sama s petero, male djece. Prostrano kupreško polje zamjeniše uskim  izbama bugojanskog stana.

S nepunih četrnaest  već je  stajala u kuhinji hotela Jadran u Bugojnu. Popela bi se na drvenu kutiju. I prala suđe i posuđe.  Obitelj se morala nekako prehranjivati. Posla za po cijeli dan. Negdje pred večer, kad je najviše posla …pripovjedala  mi kasnije mati …desetak godina mlađi bi brat stao pod  kuhinjski prozor i protepao:- Seke, daj bona! Mislio …bombona… –A odakle? – rekla bi mati. To je bila takva  rijetkost s kraja četrdesetih godina. Pravi, dječji san kojega bi se ispunilo rijetko kad.- Daj Bože kruha. Ni toga nije bilo dovoljno, veli…

Rat završio. Oca odvelo. I nije ni vratilo. Obitelj za rata bježala od rodnog Kupresa sve do Bjelovara. Pa se vraćala do Bugojna. Dvije mlađe sestre, Milija i Ružica, umrle. Dva brata, Tomislav i Josip, s mamom Lucijom, put Slavonije krenuli 1958. godine. Seka koja je već s četrnaest radila, tako ostala sama u Bugojnu. Život ih razdvojio. Nas kasnije majci darovao…

Zimsko je doba. Mati se vraća iz druge smjene. Nekadašnji rad u kuhinji hotela  Jadran, zadržao ju poslije puna četiri desetljeća u  kuhinjskim prostorima. Od djevojčice koja stojeći na drvenoj kutiji, pere kuhinjsko posuđe, postala kasnije, vrsna kuharica.

Kad mati dođe iz druge smjene, već je kasno vrijeme. Uspijemo ju tek vidjeti. Ponekad češljam njenu gustu, sjajnu kosu. U igri namještam najbolju frizuru, dok mati ima za to strpljenja. Izjutra, ona umorna duže spava. Na noge je vrlo rano, ponekad podigne tek moja duga, gusta kosa. Plete mi dvije  uredne, čvrste pletenice. Stavlja na njihove krajeve ispeglane, raznobojne mašne.
Te trenutke pamtim do danas. Baš danas ih se prisjetih. I sama izjutra često pletem pletenicu mlađoj kćerki prije njena  odlaska u školu. Ima dugu i gusti gosu,  nešto svjetliju od moje. I bakine.

Danas je u Berlinu pravo jesenje vrijeme. Pada kiša.  Hladno je. Starija kćerka, studentica, navratila po mlađu sestru. Zajedno će provesti večer. Ulazi u topli stan. Ljubi me. Uronim lice u njenu kosu. Jako to volim. Radi jedne slike  i sjećanja. One, kad mati u kasne sati dolazi iz druge smjene… Zagrlim ju. Uronim lice u njenu kosu. I upijam miris hladnoga zraka, njene topline i posebnosti. Pokret je to  koji me svaki puta vrati u ovo sjećanje…

Uronim lice u kosu moje kćeri. I udišem…Isti je to, dragi, topli miris moje majke…