Iz naše arhive/ objavljeno 02.11.2019.
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Svi sveti, pa Dušni dan. U nekim dijelovima Njemačke, kao i u Hrvatskoj ( ali ne i u Berlinu), Svi sveti je neradni dan, pa je tu i mogućnost otići na groblje najbližima, upaliti svijeću, izreći koju molitvu, spustiti cvijeće.
Je, brojni kažu kako to mi, živi, činimo više sebe utješiti. Kako god, potrebno je to čovjeku, nama i njima, onima koji su ostali za one koji nisu tu. Kao neka, tiha, tanana veza, spoj, susret.
Dok pišem ove redove odavno je prošlo pola noći i već smo u novom, Dušnom danu. Na mom radnom stolu gori svijeća, posebna. Nju palim obično u ovoj noći. Svijeća je to iz Katedrale Notre-Dame de Paris. Ne samo da me podsjeća na lijepe, posebne pariške dane već mi nekako i ove trenutke u kojima se sjećam dragih ljudi, čini posebnima.
Eh, daleko su i na više strana, grobovi mojih dragih. Roditelji i jedna baka na bugojanskom groblju, druga pod slavonskom zemljom, na valpovačkom, brat u dalekoj Americi na groblju na kojemu mirno pasu jeleni, djedovi neznano gdje, Emil nedaleko kapelice u kojoj je kao dijete i ministrirao, u njegovim Bartolovcima, Željko u Podvinju, Marija u Kutjevu…
Tijekom ovih 25 godina provedenih u Berlinu, bila sam i na više groblja u njemačkoj metropoli, od onog gdje bijaše pokopan Fran Mažuranić do onih gdje smo tijekom godina ispraćali na vječni počinak brojne prijatelje i poznanike koji nakon više decenija života u Njemačkoj, odlučiše, a sve češće je to slučaj, pronaći ovdje i mirni kutak vječnog počivanja.
Posljednje počivalište roditelja i bake posjetim u ljetno doba, bratovo u Americu kad 28. veljače bude tužna godina od njegova preranog odlaska, bakino u Slavoniji vrlo skoro… e, da, raznese nas život svijetom i smrt grobljima, pa nam treba i lijevo i desno, od države do države, i preko kontinenata, do mjesta gdje počivaju najdraži.
Pored simbolike svijeće iz Pariza koja upravo gori u ime sjećanja i uspomene na drage, ima jedno mjesto u Berlinu gdje sve molitve, za sve moje drage mogu objediniti u jednu.
Na berlinskom Alte St. Matthäus-Kirchhof u Berlinu. počiva naš Ivan Bitunjac, predsjednik Zavičajnog kluba Brođani, dugogodišnji predsjednik Saveza hrvatskih društava Berlina, iseljenik, domoljub, Slavonac, Brođanin, humanitarac, radnik, metalac, dobar čovjek i moj prijatelj.
Navratim kad mogu, izmolim, spustim cvijeće ili svijeću, pozdravljam Ivana pri dolasku i odlasku, kao da me baš sve čuje. Grob s ljubavlju brižno održava Ivanova supruga Barica. Kad se nađemo kod Ivana, kao netom prošlog četvrtka, i molimo i plačemo i spomenemo se brojnih doživljaja, događaja, dragih ljudi.
U tim toplim, intimnim prigodama, sjetim se često jedne scene iz posljednjeg posjeta, susreta s Ivanom u bolnici. Dok razgovaramo u bolesničkoj sobi, držim svoju ruku na Ivanovoj ruci. U jednom trenutku, jedna od Ivanovih kćeri sputila je također svoj dlan. Ja povukoh ruku u želji načiniti mjesta. A Ivan veli: “Zašto povlačiš, ima dosta mjesta na mojoj ruci.” I ja ruku vratim.
Nisam te riječi zaboravila. Sjetim ih se često. I znam, tu na berlinskom groblju, gdje počiva Ivan, ima dosta mjesta kao i na njegovoj ruci, i za sve moje drage, za naše susrete, sjećanje i moje molitve za njih.
Pokoj vječni svima daruj Gospodine! Počivali u krilu anđela.