PEĆINA U HRVATSKOJ ILI HRVATSKA U (PLATONOVOJ) PEĆINI

Iz naše arhive/ objavljeno 28.09.2013.

piše: Dražen Radman

Ponukan tragičnim završetkom života g. Zvonka Bušića, a napose izjavom u oproštajnom pismu kako nije više mogao živjeti u ‘Platonovoj pećini’, ponovo sam pročitao Platonovu priču o ljudima koji obitavaju na tom mrklom mjestu i, dakako, shvatio da se priča odnosi i na cjelokupno društveno stanje Hrvatske.

U spomenutoj pećini, ljudi se  odmalena nalaze s okovima na nogama i na vratu pa se ne mogu okretati. Stoje na istom mjestu i gledaju samo ispred sebe. Iza njih je otvor (ulaz u pećinu) kroz kojega dopire svjetlo. To svjetlo baca sjene na zid, u koje onda okovani ljudi uživljeno gledaju.

Budući se oko spomenutog otvora u pećinu povremeno kreću različiti ljudi, životinje itd., ispuštajući pritom i svoje glasove, stanovnici pećine su uvjereni da te neobične sjene koje se prikazuju ispred njih – zapravo govore. Uvjereni su da ne postoji stvarnost osim one u koju su zagledani.

Kad bi se neki uspjeli osloboditi okova i krenuti prema otvoru pećine, bljesak svjetla bi im nanosio bol pa bi se vraćali u svoju sigurnost mraka. No, ako bi rijetki zaista bili uporni u nakani da iziđu na svjetlo trebali bi proći kroz postupno privikavanje na jarku svjetlost odozgor. Jer zov pećine ima svoju moć koja je, uglavnom, jača od volje i snage čovjekove. No, oni koji bi prebrodili ‘krizu’, s vremenom bi shvaćali ljepotu življenja na svjetlu. S vremenom bi shvaćali da su sretniji tamo gore, nego dolje u društvu sjena na zidu. Dakle, tek oni koji bi izIšli na svjetlo mogli bi znati za razliku između svjetla i mraka. Između slobode i ropstva.

Analogija s našom (i ne samo s našom) Domovinom je, čini se,  više nego jasna. Tako se u posljednje vrijeme u našim medijima pojavio niz komentara i osvrta u svezi ove arhetipske priče. No, ako ćemo se upustiti u istinsko razumijevanje onoga što nam se događa, onda je ključ za razumijevanje – ispravno definiranje o kakvoj se to pećini i o kakvom se to mraku u Hrvatskoj radi, odnosno o kojem se to spasonosnom svjetlu radi do kojeg bi trebalo nekako doći.

Bez točne dijagnoze, uvjeren sam, ništa se bitno neće promjeniti u ovoj našoj stvarnosti, punoj svakovrsnog jala, inih hlepnji i (ne)vidljivih zala.

Danas je sasvim očito da stvaranje samostalne i slobodne Hrvatske, samo po sebi, nije bila dovoljno jaka činjenica i razlog da ljudi zbog toga budu dugoročno sretni. ”Dobili smo svoju zemlju, ali u njoj nitko nije sretan”, govorio je svojim prijateljima Zvonko Bušić, a većina bi se ljudi složila s njegovim mišljenjem.

Vjerojatno je Zvonko mislio da će krvavo stečena sloboda po nekoj inerciji donijeti onaj kadar koji će biti karakteran, nepotkupljiv, bez bolesne želje za vladavinom i osobnim probitkom, a s jakom željom da nesebično i svim srcem služi boljitku svog naroda i Domovine.

Vjerojatno je Zvonko mislio da će iz samog naroda isplivati mnogi ljudi koji neće šutjeti i miriti se s nastalom korumpiranom i devastirajućom situacijom, pogubnoj za cijelu zemlju… Možda je i zbog domoljubnog zanosa potcijenio ljudski faktor, tj. pokvarenost koja gotovo uvijek uzme maha pa upravlja ljudskim odlukama, a napose onih koje je društveni tijek ‘isturio’ ili su se sami ‘isturili’.

Možda je Zvonko potcijenio činjenicu da sa sustavom vrijednosti koji preteže u hrvatskoj stvarnosti – nešto ozbiljno i suštinski nije u redu. Jer ako su krivi temelji, kuća se prije ili kasnije (s)ruši. Samo je pitanje vremena kada će dovoljno jak vjetar pokazati na čemu ta kuća stoji i čime se prethodno gradila.

A kad se dođe do zaključka da štošta (još odavno) tu ne valja, onda je i logična sva ova nevolja koju smo, dakle, dobrim dijelom svi zajedno kreirali. Onda je potrebno smoći snage za suočiti se s krupnim istinama o sebi, uključujući i suočavanje s nekim naslijeđenim obrascima vjerovanja i ponašanja.

Na primjer, veliki je problem što ljudi u Hrvatskoj misle da istinska sloboda i sreća ovisi prvenstveno o materijalnom blagostanju ili o tjelesnom zdravlju! Misle da će tek kad dobiju ono što , u opipljivom smislu, nemaju – biti napokon zadovoljni. Misle da je sreća povezana sa ‘imati’, a ne sa ‘biti’…

Zar  istinska sloboda ovisi o prolaznim i propadljivim stvarima? Ona je, držim, uvijek povezana s neprolaznom, unutarnjom spoznajom i prihvaćanjem Boga te s promjenom naše nutrine. Takva se promjena zatim odražava na svim područjima čovjekovog življenja, kako prema vlastitoj obitelji tako i prema svemu i svima drugima.

Bez duhovnog ispunjenja nema pravog mira u čovjeku. Nema prave sreće, a ni prave slobode. Tu ne pomaže niti neki (dugo) priželjkivani uspjeh ili dobitak. Neutaženost u nutrini, naime, ostaje.

Sasvim sigurno, duhovna se katarza Hrvatskoj (još uvijek) nije dogodila. Jer da jest stvarnost bi nam bila daleko suvislija i bolja. U tom slučaju, među ostalim, bilo bi mnogo više ljudi koji su izišli iz svojih pećina i koji bi se usudili poći k onima dolje koji čame opčinjeni sjenama na zidu. Jer kad je čovjek predugo čami u nekom mraku, on lako stekne čvrstu vjeru da baš tako mora biti, budući je tako ‘uvijek’ bilo.

Upravo stoga mnoštvo jednostavno nema volje poći prema svjetlu, prema izlazu… A želja za ostajanjem u pećinskim okovima, jer je tako lakše (‘bezbolnije’), strašna je prijevara i prokletstvo koje čovjek, najčešće, svojom voljom ‘navuče’ na sebe.

Osim toga, ta stvar s obitavanjem u pećini postaje posebno dramatična ako mnoštvo iz pećine počne govoriti da su u tom položaju boravili – njihovi djedovi i  pradjedovi! Kao da su time i oni (i njihova djeca) obavezni tamo ostati. Ljude, vjerujem, treba obvezivati jedino želja da za ovog kratkog života dođu do istinskog svjetla i istinske slobode, bez obzira s čime će se trebati na tom putu suočiti.

To je onda stvar svakog pojedinca, njegove duše i duha, jer na tom mjestu počinje ona prava promjena. Na tom se mjestu rađa zora.

Stoga, dok se to u čovjeku ne dogodi, smatram, sve će drugo biti ‘kozmetička’ rješenja koja će ‘grebati’ ili ‘lickati’ po površini, ali neće zadirati u samu srž. Zato, ako ovaj narod zbilja ne zavapi Bogu i ne pokaje se za svoju odvojenost od Njega, za svoje licemjerstvo, za svoju zloću i sav svoj grijeh, sve drugo će biti uzaludno tapkanje u mraku. Onda bi se posljedice naše nevjere, mlakosti i(li) ravnodušnosti, mogle još i više sručiti kao prokletstvo ne samo na nas, nego i na našu djecu. A već danas vidimo progresiju destruktivnosti i kod starije i kod mlađe generacije.

Kad govorim o potrebi duhovne preobrazbe, onda svakako mislim na ono istinsko obraćenje poslije kojeg čovjek više nije isti; nakon kojeg dobro vidi i zna što je istina jer ga je Istina dotakla i jer je upoznao Istinu. Mnogi drže da istina ne postoji ili da ih ima koliko i ljudi. Ipak, jedan je rekao: ”Ja sam Put i Istina i Život…” (Ivan 14:6)?

Rekao bih da ovdje realno pitanje glasi: Koliko mi je Isus blizak? Kako u sebi mislim o Njemu? Je li on samo dobar čovjek koji je plemenito govorio i djelovao ili je živi Bog koji je zbog ljubavi prema meni sišao da me spasi i dade novi život? (2 Korinćanima 5:17) Dakle, tko je on mome srcu? Jesam li Njegov ili još uvijek svoj? I može li čovjek biti zaista svoj, ako nije Njegov?

Zar Isus nije rekao: ”…upoznat ćete Istinu, a Istina će vas osloboditi…” (Ivan 8:32)? Zar o sebi nije rekao: ”…ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Ivan 8:36)? I zar nije rekao: ”Ja sam Svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.” (Ivan 8:12)?

Ove su riječi, vrlo osobno, upućene svima i danas, bili mi zaposleni ili nezaposleni; bili bogati ili siromašni; zdravi ili bolesni itd..  Svejedno je u kakvoj se životnoj situaciji čovjek nalazi – svaki čovjek treba mir kojeg ne može sam sebi stvoriti. Svaki čovjek treba snagu kad je slab, a koju nema u sebi samome…

Mnogo ih je koji lutaju bespućima svojih strahova, svojih obijesti ili svojih utopija. Svi oni trebaju oprost i pomoć od Boga. Trebaju intervenciju odozgor jer se ne mogu sami izvući iz duboke pećine u kojoj su naučili ‘funkcionirati’ ili vegetirati, ali ne i živjeti.

Uvjeren sam, naime, da nitko ne može jasno razabrati što je potrebno učiniti za Domovinu, ukoliko se on sam još uvijek nalazi u nekoj svojoj pećini. Mislim, ako se pećina još uvijek nalazi u njemu. Zapravo, mislim da se Hrvatska (još uvijek) nije srela i suočila sa svojim Gospodinom, s Onim kojeg tako često  ‘usnama ispovijeda’, a koji joj je, umnogome, kako danas stvari stoje, ‘daleko od srca’.

Mnoštvo u Hrvatskoj o sebi misli kao o vjernicima, samim time što ‘imaju’ sakramente’, što sudjeluju u tjednim (ili dnevnim) obredima ili jer su sudionici poznatih blagdana. Mnogi se, također, nadaju da će gledati lice Božje zbog nekoliko (desetaka ili stotinu) dobrih djela ili zbog toga što nikome ne žele ništa loše. Sve je to još uvijek –  gledanje u sjene. Ne može se nitko spasiti, ‘izvući na svjetlo’ vlastitim djelima ili snagama, a kamoli moći i druge povesti prema izlazu iz pećine.

Ovdje bih htio reći kako mnogi (iskreno) drže da im je hrvatska domovina na prvom mjestu u životu, a onda sve ostalo. To je krivo. Baš kao što je krivo kada ljudi drže da su im njihova djeca na prvom mjestu. Kako jednom čovjeku koji se deklarira vjernikom, na prvom mjestu može biti itko drugi osim Isusa Krista? Moguće je samo u jednom slučaju – ako taj čovjek  zapravo i nije vjernik.

Nadalje, kako to da se u jednoj zemlji koja se naziva pretežito kršćanskom, a koja se nalazi na rubu svekolike egzistencije, može dogoditi da gotovo i ne promišlja o vlastitoj krivnji i osobnom pokajanju pred Bogom zbog postojećeg stanja? Kako to da toliko mnoštvo deklariranih kršćana ne promisli da ovdje nisu samo problem onih nekoliko stotina ljudi koji su opljačkali i poharali zemlju, nego da se radi možda i o stotinama tisuća ljudi koji ne poznaju Isusa i koji šute, mrmljaju, strahuju, sebično stoje po strani…?

Realno pitanje glasi: Oblikuje li zemlju nekoliko stotina ili nekoliko stotina tisuća ljudi? Osim toga, možemo se upitati koliko je ukupni mentalitet ovih nekoliko stotina tisuća ljudi utjecao na ‘elitnu’ manjinu?

Da, znam, ima ljudi koji podižu glas protiv inih nepravdi i nastranosti i koji se hrabro izlažu u javnosti riskirajući mnogo toga, ali to još uvijek ne znači da su oni sami izašli iz one dublje pećine o kojoj se ovdje govori. Nisu ni oni izašli, ako osobno nisu upoznali Isusa.

Bog zove na obraćenje ne samo tih nekoliko stotina ljudi koji su ogrezli u svojoj pohlepi. Zove sve  one koji su ga prezreli, zatajili, odbacili… Zove i one kojima je On tek jedan od religiozno plemenitih pojmova. Isus zove baš svakog tko je umoran i opterećen. Zar svaki čovjek ne dođe u životnu situaciju kad jednostavno zna da ne može dalje sam? Kad zna da mu je potreban netko viši od njega. Pa se otvori prema svome Stvoritelju i zavapi… Pa se dogodi najdivnije što se čovjeku  može dogoditi – obraćenje. Mir Božji i Ljubav Božja kao – Dar odozgor.

Sveto Pismo nam govori da je kršćanin samo na proputovanju na ovoj zemlji i da ide prema svojoj vječnoj, nebeskoj domovini koju mu nitko ne može oduzeti, a niti joj nauditi. Ako pak netko više voli zemaljsku od nebeske domovine, svakako će (po)griješiti i biti, prije ili kasnije, razočaran, kako drugima tako i samim sobom. Pa će tonuti u apatiju i pritom povući i druge. Hrvatska domovina, da bi se uistinu voljela, nikome ne bi trebala biti kao božanstvo. Nitko ne bi trebao očekivati da mu od nje duša živi. To je onda čista zamjena teza, odnosno uzimanje prvenstva Bogu, tj. davanje prednosti prolaznoj vrijednosti pred neprolaznom.

Dopustite da kažem: Hrvatsku bi trebalo voljeti kao odraz ljubavi prema živome Bogu, odnosno kao odraz srca koje je primilo i doživjelo Istinu, Slobodu i Ljubav u Isusu Kristu. Dragi čitatelji, On je rekao: ”Bez mene ne možete ništa učiniti…” (Ivan 15:5).

Zapravo, mi učinimo mnogo toga što nam se pričini da je dobro, ali vrijeme otkrije nedostatak dobrih plodova, tj. otkrije nedostatak blagoslova – ponajprije onog unutarnjeg. Vrijeme otkrije kako smo krhki i kako znamo biti gorki. Tek kad ponizno, kao pojedinci, shvatimo da živimo život bez Života i tek kad shvatimo da nam doista treba živi Krist (a ne Njegova sjena), onda ćemo (barem neki) iz mraka pećine krenuti prema izlazu, prema svjetlu koje je stalno dopiralo unutra i davalo svoje signale, ali nismo marili…

Koliko se ljudi u našoj Domovini upitalo: ”Pa, zaista, zašto nam se sve ovo događa? Gdje je pravi korijen svega ovoga?” Mislim da jako malo ljudi traži pravi korijen problema… Opet kažem, ako je Hrvatska tako pobožna zemlja, čime se neki ponosno diče, zašto  onda ne postavimo najozbiljnije pitanje: ”Bože moj, zašto dopuštaš ovo stanje koje nas satire?” No, jesmo li spremni pogledati se u zrcalo i suočiti s grubom istinom o nama samima? Ili je takvo propitivanje tabu tema, a pravi uljez onaj koji postavlja ovakva pitanja?

Da, Hrvatskoj treba pravo pokajanje, a ne blagostanje. Hrvatska se tek treba suočiti s bolnom istinom o sebi kao zemlji koja je velikim dijelom religiozna, a tek malim dijelom vjerna.

To se, rekao bih, odnosi ne samo na ‘običan puk’, nego i na crkvene strukture. Previše je tu želje za sviđanjem  pojedinim vlastima ili pak samom narodu, a premalo služenja Bogu prema istini objavljenoj u Svetom Pismu. Previše je tu površnog i tradicionalnog naslijeđa, a premalo istinski duhovnog sadržaja. (Marko 7:8-9)  Ukratko, previše je tu čovjeka, a premalo Boga.

I što ako onda sam Gospodin, u svoj svojoj svetosti, pravednosti i ljubavi, doista dopušta sve ove nevolje da snalaze i pritišću nam zemlju? Što ako On namjerno dopušta svu tu zbrku kako bismo se preispitali, kako bismo odustali od religiozne ispraznosti, odnosno kako bismo potražili Njega samoga? Razmišljajući o svemu ovome, čini mi se  da je više Bogu stalo do našeg spasa i naše budućnosti nego nama samima…

Na koncu, u ovom tekstu nisam posebno govorio o obiteljskim odnosima, o povredama, o bolima koje jedni drugima nanosimo, o sebičnostima, neizliječenim prošlostima, psovkama, požudama, mlakostima, sitnim prevarama, lažima itd. Jer cijela je ova priča isprepletena mnogim nitima koje tvore snažne okove, ponajprije oko našeg srca.

Ipak, bez obzira na sva naša djela i nedjela, moći i nemoći – stoji Njegov poziv: ”Dođi k meni, ti koji si umoran i opterećen… i ja ću te odmoriti… Priznaj i pokaj se…  Smilovat ću ti se i oprostiti… Iscijelit ću i obnoviti tvoje srce… Dat ću ti Mir i novi život… Ne boj se, samo dođi… ”

Dragi čitatelji, molio bih Vas da sada, ako je moguće, uzmete svoje Biblije i otvorite dolje navedeni tekst. Mnogi su, naime, biblijski ulomci koji točno otkrivaju uzroke svih naših (i osobnih i društvenih) problema.

Pronađite ih sami. ”Tko traži, nalazi… Tko kuca, otvara mu se…” (Matej 7:7) Samo je pitanje želimo li čuti i želimo li se pokrenuti u svome srcu. Vjerujem da je upravo Isus Krist ono svjetlo koje želi doprijeti do svake naše pećine i osvijetliti je svojim spasonosnim zrakama. Dopustimo mu da uđe. Tako ćemo biti i bolji ljudi. Znat ćemo se bolje smijati – i bolje suosjećati. I Hrvatska bi nam tako bila bolja. Dao Bog da se to dogodi…

”Al’ Jahve čeka čas da vam se smiluje,
 i stog izgleda da vam milost iskaže,
  jer Jahve je Bog pravedan –
 blago svima koji njega čekaju.

  Da, puče sionski, koji živiš u Jeruzalemu,
više ne plači! Čim začuje (Jahve) vapaj tvoj,
 odmah će ti se smilovati;
  čim te čuje, uslišit će te.
  Hranit će vas Gospod kruhom tjeskobe,

 pojiti vodom nevolje,
al’ se više neće kriti tvoj Učitelj –
oči će ti gledati Učitelja tvoga.
I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori:
 To je put, njime idite,
 bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo.

  Smatrat ćeš nečistima svoje srebrne kumire
i pozlatu svojih kipova; odbacit ćeš ih kao nečist (Izaija 30:18-23)

rujan 2013.