DRUGA STRANA MALENKOSTI

Malenkost i kratkovidnost naših, takozvanih elita

piše: Dražen Radman

Povodom sve češćih uhićenja javnih i uvaženih osoba iz društveno-političkog života Hrvatske, razmišljam o jednoj zanimljivoj čovjekovoj osobini – o njegovoj malenkosti.

Kako je moguće da čovjek ne misli…?

Tako se, na primjer, pitam kako čovjek koji protuzakonito i svjesno prisvaja za sebe korist, ne misli da će se dotično nedjelo prije ili kasnije saznati i biti mu na ruglo i sramotu?

Kako čovjek, koji se odluči sebi u džep staviti veliku proviziju za ‘sklopljeni javni posao’, a nauštrb svog grada, županije ili države, uopće može promisliti da se njegovo koristoljublje baš nikad neće otkriti? Što drugo reći nego da se tu, očito, radi o nekoj vrsti čovjekove malenkosti.

Ili, kako je moguće da netko postavlja (i ‘kupuje’) svoje ljude na važne funkcije u strukturama moći i pritom ne misli da će jednog dana barem jedan od njih ‘propjevati’ iz nekog razloga?

Nadalje, razmišljam kako netko može plagirati (ili kupiti) diplomski rad i pritom obnašati neku značajnu dužnost, iluzorno se nadajući da će i takva ‘sitnica’ ostati zauvijek neotkrivena?

Također, kako je moguće da svi oni koji dođu na poziciju moći s častohlepnom namjerom, ne znaju da u životu postoje zakonitosti i da će njihova laž jednoga dana svakako izaći na vidjelo?

Zlo se vraća kao bumerang

Kako je moguće da i svi oni koji su (za sada) izbjegli kaznenu odgovornost, misle da se i njima posijano zlo neće sa stopostotnom sigurnošću vratiti kao bumerang, i to sa kamatama? Zar po svojoj nervozi i kontinuiranom nemiru ne vide i ne shvaćaju da su danas kudikamo nesretniji ljudi nego što su to bili jučer, dok su imali kudikamo manje nego danas?

Kako ne znaju vrlo jednostavnu stvar da je ponekad manje – više. Što drugo reći nego da se tu, očito, radi o nekoj vrsti čovjekove malenkosti.

Da, čovjek je prilično maleno i krhko biće. Jer da je drugačije, onda bi znao da njegov zločesti ‘bal’ može trajati tri, pet, deset ili čak dvadeset godina, ali ne i više od toga. Izuzetak su jedino posebni ‘eksperti’.

Takve nazivaju diktatorima. Zbog svoje ‘željezne ruke’ takvi ‘među zvijezdama’ znaju ostati još nekoliko godina duže, ali ih zato iznenada i preko noći brutalno sruše njihovi dojučerašnji ‘podanici’ pa se žezlo učas rastopi.

Dakle, zaslijepljenost novcem i slavom, položajem i moći, učini da ljudi imaju priviđenje kako će njihov ‘bal’ doista trajati zauvijek. Priviđa im se i kako ‘kontroliraju situaciju’. No, nisu svjesni da upadaju u vlastitu klopku i da ‘situacija’ kontrolira njih te im u nekom skorom sutra priprema neugodno iznenađenje. Kako drugačije reći nego da se tu, opet, radi o nekoj vrsti ljudske malenkosti, a koja čovjeka zbilja učini mizernim i niskim.

Druga strana malenkosti

S druge strane, vjerujem da postoji mogućnost da čovjek na zdravi način shvati svoju malenkost. Dok je čovjek živ, nikad za to nije kasno. To je ono vrijeme kada je čovjek postane svjestan da postoji zlo, ne samo izvan njega nego i u njemu samome. To je ono vrijeme kad se ne uzvisuje i ne misli da može što hoće, nego ima strah da ne počini nešto čime bi mogao povrijediti druge, uključujući svoju familiju, pa na koncu i samoga sebe.

Kad dođe vrijeme da čovjek počne shvaćati svoju malenkost, među ostalim, počne shvaćati da najvrjednije stvari u životu uopće nisu stvari. Da se ono što je najbolje u životu ne može novcima kupiti.

To je ono vrijeme kada čovjek, sudarajući se sa zidovima u sebi i oko sebe, počne shvaćati i priznavati da je slab i ograničen u svim najbitnijim pitanjima svog življenja. I da je sasvim promašio smisao.

Tada neki počnu zaozbiljno razmišljati kako iznad njih ipak postoji Netko tko je velik, silan i neizmjerno dobar. Kod kojega ne igra laž i prijevara. Jedino ljubav, pravda, poštenje i istina… Kao temeljni put i forte jednog malenog,  a tako dragocjenog života.