Naš suradnik Nikola Šimić Tonin, objavio je novi roman pod nazivom „Engleski okvir za ahmićku sliku“, HKD Rijeka, Biblioteka Književno pero, Rijeka 2013. Objavljujemo recenziju o njoj koju je napisao Šime Zdrilić:
“Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira.” Ivo Andrić
Drugi roman ovog književnika koji ostavlja duboki trag na čitatelju i svojim izdavanjem vraća nas u ne tako daleku prošlost, vrijeme kad se sve pošemerilo, izvitoperilo, podemonilo. Iako govori o ratu i ratnim stradanjima seljana u malom bošnjačkom selu, ovo je zapravo ispovijest koja razotkriva cijeli jedan period, cijelo jedno područje na kojem se rat odvijao.
Nije ovo roman jednog čovjeka i jedne zajednice, događaji ovdje ispričani samo su preslika cijele jedne generacije. Ova knjiga je pomalo udžbenik o zvjerstvu i okrutnosti tih dana. Ekspresivnost jezika prisutna je u svakom retku. Slike su opisane čak gdjegdje i hiperrealistično, gnjusni prikazi, agresivnost postupaka i vulgarne riječi pojedinaca uvelike doprinose osjećaju nelagode i sažaljenja čitatelja nad stradalima.
S druge strane prisutno zvjerstvo kod ubojica dohvaća granicu ludila, bolesti, psihopatizma. Sve vrlo vješto ukomponirano u cjelinu, bez ikakvog pretjerivanja, hiperboliziranja stvarnosti. Stvari su se zbile onako kako jesu i ovo je samo jedan , može se čak nazvati i dokumentaristički pristup ondašnjoj stvarnosti. Nema uljepšavanja, farbanja i ublažavanja, grozna je istina ali nepromjenjiva.
Ono što zasigurno privlači pažnju je ta piščeva objektivnost prema svemu zbivanju u djelu. Pisac ne nameće mišljenje, ne sudi pojedince, ne krivi i ne ispravlja, on je tu kao prenosioc zakona istine i kao takav ograđuje se od svega.
Svaki je pojedinac nositelj svojih djela i na čitatelju je koliko će ga suditi. Isto tako , važno je naglasiti da svaki od tih negativaca,možemo ih tako nazvati, ima za svoja djela pokriće, on je zdrav u svojim očima, ni u jednom trenutku ne sumnja u pravednost i okrutnost svog čina.
Kroz djelo pratimo sudbine mnogih stradalih, ali i onih koji su činili zločine i. Svaki lik je tipični predstavnik skupine, svojim djelima svrštava sebe u grupu istovjetnih. Likovi su , bili dobri ili loši, u djelu osobenjaci, oni što se u narodu pamte po ovom ili onome, o njima se govori, sveprisutni su, odaju dojam nezaboravljivih.
Glavni lik Ambrozije, koji zaokružuje zapravo roman u jednu cjelinu, samo je primjer gradacije od normalnog ka bolesnom. On je uzet kao primjer oboljenja, njegov put je put svih tih zločinaca opisanih u romanu. Čak i čitateljevo ponašanje prema Ambroziju gradira usporedno s njegovim činima, od jadnog radnika koji dobije otkaz do umobolnog zločinca koji nema granice. Puno je prostora za utvrditi sve okolnosti njegovog ludila, ali malo je načina da se objasne zvjerske čini.
Također zanimljivi likovi u romanu su Englez i Australac. Strana tijela ubačena u grotlo zla koje ih se apsolutno ne tiče, već hvataju svaku priliku za lakšim podnošenjem stvarnosti.
Djelo ima neosporno veliku kako povijesnu i antiratnu, tako i književnu vrijednost. Ono što se zasigurno treba istaći je ponovo taj jezik kojim se pisac služi fantastično. Barata izvrsnim fondom riječi, od zastarjelih do moderniziranih, poigrava se s glagolima, pridjevima, cijela jedna posebna paleta izraza izvrsno se ukalupljuje u okolinu, trenutak, situaciju.Apsurdnost izaziva njihova funkcija radi koje su tu i njihova djela koja im razgolićuju savjest. Čisti primjer kako u ratu nema zakona ni za koga. I ne postoje u ratu zločinački narodi, zločinačke vjere, postoje pojedinci i njihova djela potaknuta vjerskim ili nacionalnim, krvoubilačkim fanatizmom, što roman jasno pokazuje.
Kao i u svom prvom romanu Azilantima, pisac nabacuje riječi, stavlja interpunkcije onako kako mu odgovara, preskače s ulomka na ulomak, a sve opet jako smisleno i kontekstualno nepogrešivo. Ovo književno djelo mora se čitati s jako puno koncentracije, samo na trenutak izbjegnuta kontrola nad tekstom i piščeva misao se gubi.
Uistinu je potrebna potpuna prilagodba na tekst, što je dokaz čiste piščeve umješnosti i kvalitete napisanog. Nakon ovog romana,zajedno s Azilantima, slobodno se može reći da je pisac već sad jasno izgradio jedan svoj upečatljivi,usuđujem se reći novi stil, po mnogočemu zanimljiv i kvalitetan.
Za kraj ću samo reći: kao što teče Lašva u knjizi i natapa cijelu dolinu, tako teče i vrijeme i natapa tu istu dolinu novim uspomenama i novim događajima, premda su neke rane još svježe i bole. Nadam se da će ova knjiga doprijeti do svih strana, i kako će sve strane umiriti činjenica da je sve ovo prošlost koja se nikad više neće ponoviti, i na čijim temeljima treba graditi nove i bolje bratskije odnose, bez obzira na raznolikosti koje nas svakodnevno zatiču.