piše: Marija Matijašević
foto: Alfred Matijašević
foto: Alfred Matijašević
Stigla nam je prekrasna jesen. I kad sam se već pobojala, da je otišlo ljeto, stigla nam je topla jesen.
Oko 20 stupnjeva je već nekoliko dana. Što bi ljudi sa sjevera dali, za ovako lijepo toplo vrijeme. Jednostavno lijepo.
Sjedim kraj prozora i promatram drhtavo jesensko lišće. Jučer sam pokosila sve zlatno-smeđe lišće koje je palo na visoku zelenu travu. Danas je opet sve puno lišća.
Ispod oraha opet ista situacija, smeđi tepih lišća. Neki dan je pao i mraz, a orah je nakon toga izgledao, kao velika haljina “krinolina” na izložbi svjetskih giganata. Njegova krošnja u obliku krinoline i volani koje ima, neopisivo su lijepi. Gornji dio je potpuno tamno-smeđi, jedan niže je svijetlo-smeđi, a do debla je svijetlo-zelene boje.
Onda je došao vjetar i sve lišće je odlepršalo na pod. Sada je orah potpuno gol, i nije više tako lijep. Još nedugo rugao se maloj višnji što stoji ispod njega, koja je već odavno ogoljela.
Ukrasna japanska trešnja je još više zaoblila svoje srcaste, još pobojane listiće u crveno i žuto sjenilo, i savila ih prema jugu, trepere na vjetriću i mašu prolaznicima. Neki se vrte okolo naokolo vrhova grančica, kao da plešu moslavački drmeš. Okolo krošnje su raznobojni, a unutra su naranđaste boje. Divota.
Svako jutro na malenom brijegu, na nekadašnjim slogovima vrta, su razni pauci spleli svoje tepihe paučine. Svaki slog po duljini, ima cik-cak oko pola metra naširoko ispletenu mrežu. Svaka je svoje mustre, kao u mojoj zadnjoj knjizi “Sto bakinih heklanih mustri”. A još kada je pala rosa na njih, pravi stolovi rasutih dragulja, koji čekaju kupce da ih sortiraju.
Nedaleko oraha su četiri trsa plavih i bijelih grozdova, sakrili se iza velikih listova, da ih čvorci ne primjete.
Tako svako jutro doručkujem tri grozda slatkog preslatkog, mirišavog grožđa. Kad ih čvorci primjete, za pola sata, neće ostati niti jedna boba.
Tako svako jutro doručkujem tri grozda slatkog preslatkog, mirišavog grožđa. Kad ih čvorci primjete, za pola sata, neće ostati niti jedna boba.
Jedan grozdov veliki list leti preko dvorišta, kao zvijezda napravljena od male djevojćice, na školskoj gimnastici.
Zaustavio se na malom jorgovanu, jedva je metar veliki, ali je svoje svijetlo-zelene listiće sve još sačuvao na krošnjici, i rasporedio ih na tri male grančice.
Najljepša je ovo jesen moga zavičaja!