TREBA PREPOZNATI ZNAKOVE

Nemate pojma što nam se moglo dogoditi, bilo je stravično. U more smo spustili, ne znam više, tri ili četiri splava, sve su nam ih valovi odnijeli. Čekali smo cijelu noć, sve do 7 ujutro, kada nas je portugalska fregata počela spašavati. Možete misliti što je nas 34 članova posade mislilo tu noć. Što mi je sve prošlo kroz glavu. Malo je nazvati srećom to što smo spašeni. Malo. Samo je Bog ublažio nevrijeme i spasio nas. Vjerujte, samo Bog.”

Tako je prije više godina, vidno potresen svjedočio jedan hrvatski pomorac nakon strašne havarije.

Jedan hrvatski sportaš je nedavno bio u avionu koji je poletio s genovskog aerodroma. Bilo je hladno. Pista se grijala pa su se tu došli ugrijati i galebovi.

Pri uzlijetanju je oko četrdeset galebova uletjelo u oba motora. Ovako je izjavio jednom novinaru:  ”Kapetan nas je odmah preko razglasa izvijestio o otkazivanju motora i rekao da se spremimo za prinudno slijetanje. Još dok smo probijali oblake kako bismo se popeli na željenu visinu, ugasili su nam se motori. Avion je na visini od 1000 metara nastavio letjeti kao zračna jedrilica te je u jednom trenutku počeo padati.

Kako je u blizini genovske piste bilo more, direktno smo padali u njega. Bilo je strašno, smrt pred očima. U jednoj minuti prođe ti kroz glavu cijeli život. Odmah sam se sjetio supruge i djece. U avionu je vladala neopisiva panika.

Stotinu ljudi počelo je vikati, vrištati, dozivati u pomoć, moliti Svevišnjega da nas spasi. Strašan šok, nevjerica. Mnogi su se preko mobitela opraštali od svojih najmilijih. Majka i kći koje su sjedile ispred mene plakale su i opraštale se jedna od druge. Moj timski kolega koji je sjedio do mene izgrizao je sebi cijelu ruku gotovo do kosti. Ja nisam vjerovao da ću poginuti. Pilot je ipak uspio čudom okrenuti zrakoplov bez pogona prema kopnu. Gledali smo kroz prozore zrakoplova kako padamo prema moru. U jednom trenu osjetio sam strašnu trešnju. Pomislio sam da smo svi gotovi. No, bio je to snažan udar juga koji nas je bacio prema kopnu. Taj zahvat je pomogao pilotu da ipak nekako sletimo na kopno. Kasnije nam je pilot svima rekao da bismo svi poginuli da nije bilo tog udara vjetra. Bez pogona, zrakoplov ne bi uspio sletjeti na more. A bilo je i više od 20 djece s roditeljima na tom letu. Zamislite kakva je to mogla biti tragedija.”

Ovakvih i sličnih priča može ispričati mnoštvo ljudi. Ne dospiju sve do novinskih stupaca i ušiju javnosti. No, vjerujem da i ti, prijatelju, znaš barem nekoliko osoba koje su gledale smrti u oči, a koje su se na čudesan način spasile, odnosno svjedočile da ih je sam Bog spasio.

Nedavno mi je jedan poznanik ispričao sljedeći nevjerojatni događaj:

”Prije više godina sam tražio stalan posao. U međuvremenu sam se snalazio kako sam mogao. Prihvaćao sam različite poslove. Naravno, i one kratkoročne. Prilikom jednog takvog posla, dogodilo mi se nešto što ću pamtiti cijeli život.

Dotičnog vikenda sam bio noćni čuvar. Čuvao sam kamion u kojemu je bila skupocjena  televizijska oprema. Prvi put sam takvo što radio.

Nisam, dakako, smio zaspati, a nisam smio ni stajati u mjestu pa sam u jednom trenutku odlučio, ne znam zašto, prošetati do obližnjeg parka koji se nalazio na blagoj uzvisini, neposredno uz more. Bila je ugodna ljetna noć. Šetao sam sasvim mirno udišući punim plućima ugodne mirise. Bila je i mjesečina koja je umjereno obasjavala cijeli park.

Iznenada, začuo sam neko pucketanje. Kao da je netko gazio po osušenim borovim iglicama. Osvrnuo sam se oko sebe, ali nije bilo nikog. Zatim sam pogledao prema ogradi, uz more. Ništa. No, kako se pucketanje nastavilo, a zvuk je dolazio upravo iz pravca sasvim blizu mora, nagnuo sam se do te ograde i, malo niže, na rubu goleme strme stijene ugledao jednu djevojku kako se spremala skočiti u provaliju.

Začuo sam njeno jecanje. Znao sam što namjerava u to gluho doba noći. Nisam smio podviknuti, a ni naglo zakoračiti preko ograde. Osjećao sam da bi se, ako me čuje, mogla još više prepasti i u svom očajnom stanju zakoračiti ravno u smrt. Stoga sam to učinio što sam tiše mogao. Srce mi je htjelo iskočiti van dok sam joj se približavao.

Kada sam se nekim čudom našao dovoljno blizu, naglo sam pružio obje ruke, uhvatio je oko struka i snažno povukao prema sebi. Počela je i vikati i plakati, ali je nisam ispuštao sve dok nisam uspio prijeći zidnu ogradu i naći se na sigurnom.

Posjeo sam je na prvu klupu i čekao da se smiri. Kroz plač je počela govoriti. Rekla je kako je nesretna i razočarana jer ju je ostavio momak koji joj je bio sve u životu. Rekla mi je da ima šesnaest godina i da više nema razloga za život. Da bi stvarno skočila za koju sekundu da je nisam povukao natrag. Pitao sam je telefonski broj tog momka jer je rekla da bi ga voljela vidjeti i još mu nešto reći. Nazvao sam ga i rekao mu što se dogodilo i da bi bilo dobro da odmah dođe. Bio je preneražen i uplašen kad je stigao i čuo što se dogodilo, tj. što se moglo dogoditi. Pustio sam ih da razgovaraju, a kada sam bio siguran da zajedno odlaze, vratio sam se na svoje radno mjesto. Sutradan me ta djevojka nazvala i beskrajno mi zahvaljivala što sam joj spasio život.”

Čini se, prijatelju moj, da je njegov zadatak bio upravo to – da toj mladoj djevojci spasi život. Vjerujem da će svi sudionici te priče shvatiti da to što se dogodilo nije bilo niti malo slučajno. Pa kako se čovjek mogao tamo slučajno naći da je povuče tek trenutak prije skoka u propast?

”Ništa nije slučajno”, reći će mnogi. Ako je to tako, a vjerujem da jest, onda svaki događaj u našem životu ima svoj smisao, shvatili ga mi odmah ili ne. Napokon, zar odgovori moraju doći u onom roku koji mi poželimo?

Dok ti pišem ovo neobično pismo, znam da u tebi sumnjičavost sve to više raste. Htjeti donijeti neke zaključke – jest i prilična borba u nutrini, zar ne? Slično je, nekoć, bilo i sa mnom. Nikad mi nije bilo dosta opipljivih razloga, kako bih nešto pametnog zaključio. Sve dok me neki ”opipljivi razlozi” nisu sasvim razoružali.

Da, jednostavno i racionalno razmišljanje može biti od velike pomoći. Uz dozu poniznosti, otkrića mogu itekako razveseliti poštenog tragatelja za odgovorima.

No, što je to zaista racionalno?

Je li racionalno samo ono što ja, kao pojedinac, mogu uvijek objasniti? Ako je tako, onda bi se racionalan zaključak mogao donijeti samo ukoliko bi čovjek imao – potpun uvid u događaj. Trebao bi imati potpun uvid u vrijeme, u sebe samoga, u određene okolnosti, u kontekst određenog zbivanja …

S obzirom na ljudsku manje ili više ograničenu percepciju i s obzirom na ograničeno poimanje života uopće, čini se da ipak moramo prihvatiti tek djelomičnu racionalnost pri razumijevanju i zaključivanju, kao i to da onaj ostatak pripada nekoj drugoj dimenziji. Moram priznati, ključ je upravo u tom ostatku.

Nadalje, prisjećam se jednog znakovitog događaja od prije mnogo godina kada je nedostajao tek djelić sekunde da ne budem više među živima. Naime, vraćao sam se pješice iz centra grada prema svojoj kući, nekih pola sata hoda. Bila je noć, velika hladnoća, a puhala je i jaka bura. Jedva sam čekao doći i zavaliti se u fotelju u toplini svoga doma.

Na polovini puta, s druge strane ceste, pristigao je autobus. Išao je u mom pravcu. Iskrcavao je jedne, a ukrcavao druge putnike. Ništa mi u tim trenutcima nije bilo toliko u mislima koliko želja da što prije dođem kući.

Prije negoli sam (izvan pješačkog prijelaza) pretrčao prvu polovinu kolnika, pogledao sam s lijeve strane i sačekao da prođu dva automobila, a potom se trkom htio dočepati zadnjih vrata autobusa i bar u posljednji tren ući kroza nj. No, umalo mi je to, doslovno, bio – posljednji tren.

Prelazeći preko drugog dijela ceste, jednostavno sam zaboravio pogledati dolazi li s desne strane kolnika neki automobil. U djeliću sekunde sam osjetio da mi je nešto okrznulo desnu nogavicu hlača. Makinalno sam se okrenuo i ugledao jureći automobil koji je počeo kočiti tek nakon što me okrznuo. Zatim je bez zaustavljanja produžio naprijed. Nekako sam uspio učiniti još nekoliko koraka i jedva se uhvatiti za prvo stablo jer su mi noge od šoka počele naglo trnuti. Kroz glavu mi je prošlo što bi se dogodilo da sam bio samo pola koraka natrag kad je automobil prolazio.

Danas mi kroz glavu prođe što bi zaista bilo sa mnom, tj. što bi bilo sa mnom nakon smrti jer u ono vrijeme nisam poznavao Boga, odnosno nisam još biootvorio srce da Isus uđe u nj po svom Duhu, kako je obećao onima koji Ga pozovu. Danas znam gdje idem kada bi se nešto takvo dogodilo. Znam da Bog nije htio da odem s ovog svijeta izgubljen i ukraden. Imao je plan da me privuče k sebi u vremenu koje je nedugo poslije došlo.

I to je bio jedan od događaja – argumenata koji su me svojevremeno ”načeli”, kako ne bih bio previše siguran u vlastitu kontrolu nad životom. A bilo ih je više od jednog.

Nisam, dakle, niti mogao, a na neki način niti smio ignorirati očito značenje tih događaja koji su progovarali mome srcu. Naime, morao sam se zaustaviti, donijeti zaključke – i učiniti korak. Razum je trebao pošteno povezati činjenice što su se pružale preda mnom kao čovjekom koji reagira ne samo tijelom, već i dušom i duhom.

Danas sam sretan što je Bog tako posložio kockice u mom životu. Što me doveo u situaciju da nisam imao nikakvu dilemu, ne samo u svezi Njegova postojanja, već i u svezi Njegove snage, mudrosti i ljubavi.

Navodio me na dragocjenu spoznaju o vlastitoj krhkosti, nemoći i grješnosti.

Navodio me da zaključim da ne mogu samo svojom dobrom namjerom – ništa postići.

Navodio me na zaključak da je On taj koji potpuno kontrolira događaje u mom životu i pripušta ih s glavnom nakanom – da Ga prepoznam i otvorim se za Njega, a ne da ostanem zarobljen u svojoj dobrohotnoj zbunjenosti i nedorečenosti koja je, ipak, preslaba karta za ovaj život prepun kušnji i izazova.

Bivao sam, dakle, osvjedočen da se radi o ljubavi koja me privlači i koja poznaje sve moje biće, uključujući i one najgore kutke srca.

Gle, pa On je, ipak, u svom strpljenju i milosti došao (svima nama) znajući da nitko ne može zaslužiti dragocjeni novi život ukoliko ga On sam ne spasi. Zato je i sišao i položio sebe radi nas …