ŠIMUN PETAR – U POČETKU… (Luka 5:1-11) ‘Svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže…’
piše: Dražen Radman
Na obalu dođosmo
Poslije ribolova tog
Ne mi ne ulovismo
Ni krupnog ni sitnog
To noć je bila treća
Koju trudno probdjesmo
Al’ ne htjede nas sreća
Razočarani bjesmo
Teško nam bješe zorom
Ponajviše zbog toga
Jer opet će za stolom
Bit’ ulje sol i kora
Lice nam puno bora
Od jada svima posta
Sve zbog škrtoga mora
I tvrdoga života
Bez sunca na licima
To jutro mreže prasmo
S mnogim gle ožiljcima
Na obali mi stasmo
Tad ugledah čovjeka
I mnoštvo iza njega
Mišljah što li taj smjera
Već za jutarnjeg svjetla
Što im to svima treba
Da gube svoje vrijeme
Jer život nije šetnja
Niti isprazno bdijenje
I gle gužva nastade
Čovjek taj kog slijede
Mom brodu tiho priđe
Iz njega zborit’ htjede
Unutra stoga uđe
Ne On nije pit’o me
Stvari ne diraj tuđe
U sebi ja mišljah se
A štoviše tren poslije
Čak zamoli On mene
Da ja ga i pogurnem
Od kopna da se ’tisne
Što mi bi’ ne znah ni sam
Zašto ja uradih to
Zašto k’o ostali sam
U Nj baš tako zurio
Valjda neće do noći
Sjedit’ tu i govorit’
Do gležnja bjeh u vodi
Al’ ne htjedoh se sklonit’
Pričao je o soli
O nekom svjetlu svijeta
Narod Ga shvatih voli
Ni meni baš ne smeta
Riječ ja čuh o tjeskobi
Da zla je takva briga
A mene ona mori
Ko’ rak što plijen svoj stiska
Zatim čuh o gorčini
Ponosu tom što prži
O grijehu poput hridi
Što iz srca nam strši
Gle sve do koljena tad
U more bjeh uš’o to
Tek dva ili tri metra
Od čovjeka u bijelom
Sjedeć’ sred mog je broda
Govorio On svima
Da krhka je dobrota
Što je zemljanin ima
Nasmijah se umalo
Toj besjedi prvi put
A On ko’ da vidje to
I ko’ da zna moju ćud
Izvezi na pučinu
Reče ravno u oči
Vidjet’ ćeš silu živu
Jer ja ću s tobom poći’
A ja koji more znah
Kao džep ili prst svoj
Jedva jezik zauzdah
Jer već lovih cijelu noć…
Zar da po danu lovim
Luđak poslije će mi reć’
Da mi je putem svojim
Poć’ kući u krevet leć’
Al’ zadržah se ipak
Slutih nešto ima tu
Ne znah je l’ um moj bistar
Al’ gajih neku nadu
Izvest’ ću na pučinu
Na riječ tvoju rekoh mu
Svoju mrežu bacit’ ću
Ondje tamo ili tu
Prstom pokaza mjesto
Pa mreže što imasmo
Gdje nam reče bacismo
I tek kratko čekasmo
Potezat’ kad počesmo
Čudo gle neviđeno
S tolikom se lovinom
Smijasmo nesmiljeno
Ne dugo potom vidjeh
I mrežu grijeha mojih
Vidjet’ ne mogoh prije
Zbog olova mi brojnih
Udalji se od mene
Udalji Gospodine
Od moje duše grešne
Moje tvrde zidine
Priznah da bjeh pokvaren
Odvojen od Divote
Ali sad sam pripojen
Na izvor sve dobrote
Znah da Gospodar mora
Pohodi moju lađu
S Njim mi osvanu zora
U njoj zauvijek stat’ ću
Tad mi reče Gospodin
Ne boj se S tobom ću bit’
Moj ćeš bit’ ribar ljudi
Ti navijek ćeš biti sit