Piše: Antonio Gavran
Često smo u prilici biti svjedocima različitih bombastičnih humanitarnih akcija u kojima su potrebni ogromni novci kako bi se nekome pomoglo. Često su te akcije popraćene medijima pa poprimaju veliki obujam i njihov uspjeh bude ostvaren više nego što je očekivano. Ljudi daruju, novac se prikupi, vlada euforija i onda najednom tužna informacija da novac koji je prikupljen za neku namjeru je ustvari netragom nestao.
Ovih dana svjedoci smo jednog takvog događaja. Dvije sukobljene strane, svatko u svojoj „istini“ bore se oko toga gdje je nestao novac koji su hrvatski građani milosrdno darivali za liječenje, nažalost preminule djevojčice Nore Šitum. Bez obzira gdje se nalazio novac ne pripada niti udruzi niti roditeljima malene Nore, taj novac je novac hrvatskih građana i njihove dobrodušnosti.
U skladu s tim hrvatska javnost bi trebala i odlučiti gdje će taj novac biti usmjeren. Vjerojatno bi se javnost složila da taj novac završi za svrhu za koju je i prikupljan jer zasigurno postoji još djece u Hrvatskoj koji nisu imali priliku biti medijski potpomognuti u prikupljanu novca za njihovo izlječenje pa su samim time i oštećeni. Takva javna rasprava zasigurno u ljudima pobuđuje gađenje prema humanitarnim akcijama jer sve češće dolazi do prenamjene prikupljenog novca ili do njegovog otuđivanja.
Hrvati su nacija koja se vrlo rado odaziva na humanitarne akcije i sudjeluje u izradi takvih projekata kad god se za time učini mogućnost. Nažalost sve češći ovakvi i slični ishodi pobuđuju u ljudima preveliku sumnju i odbojnost da se ubuduće odazivaju na „pozive u pomoć“. Možda naša samilost bude prilika za nečije bogaćenje pomislit će mnogi…
Ipak, prevelika sumnjičavost u nama će uništiti Čovjeka. Vjerujem da je većina onoga što sam do sada poklonio od srca kako bi se nekome pomoglo došlo u prave ruke. Ako pak nije tako nadam se da postoji Netko iznad nas tko će kazniti takvoga čovjeka koji se usudio uzeti od potrebitih…
Donacije su vrlo male i te kako važne,bitne i osjetljive,koje pomažu čovjeku izaći iz raznih životnih kriza.Iz njih se može stvoriti ako se na njih dobro pazi,ćak i nešto veliko,za mnoge također životno korisno,kao što su to razne humanitarne ustanove,škole i radionice za djecu posebne skrbi,starački domovi, koje pomažu,djeci i starijim ljudima u njihovim životnim putevima i teškoćama, ponekad ih ćak i zapošljavaju.Složit ću se sa Gospodinom Antonio Gavran…Istina je je ipak, prevelika sumnjičavost u nama će uništiti Čovjeka.
Za kakve debile mi glasamo i uzgajamo u ovoj našoj jadnoj državi to nema nigdje….sve psihijatrijski slučaj do slučaja……http://www.index.hr/images2/Clipboard05mail11.jpg
Ja se u potpunosti slažem s roditeljima ove djevojčice, da se javnosti imaju prokazat i obznanit SVE TRANSAKCIJE sa tog računa, i SVIH DONACIJSKIH RAČUNA. Oni koji su uplaćivali za bolesnu djecu IMAJU PRAVO ZNAT U SVAKOM MOMENTU kako i za šta se taj novac troši, jer to nije novac udruge i račun udruge, već račun svih dobrih ljudi koji su uplatili. Nadam se da nitko nije otkidao od bolesne djece, a ako je, DAJTE NAM IME I PREZIME.
Mene više ništa ne čudi…