S putovanja u Budimpeštu ( 2.dio )
piše: Marijana Šundov
Bruxelles, 2.studeni 2013./ Gradovi sagrađeni na rijekama imaju posebnu čaroliju. Rijeka razdvaja grad, a obale uvijek trebaju mostove. Oko mostova predu se priče i stvaraju legende.
„ Na Drini ćuprija“ Ive Andrića roman je o ljudskim sudbinama isprepletenim oko mosta. Slično je i s Budimpeštom – dunavskom ljepoticom jedinstvenom i po svojim mostovima.
Priča stara dvjestotinjak godina kaže kako jedan sin zbog nevremena nije mogao danima preći nabujalu rijeku i sahraniti oca. To ga je toliko naljutilo, te je poslije angažirao najboljeg stručnjaka kako bi sagradio najtvrđi most kojem nijedno nevrijeme, nijedna nabujala rijeka neće naškoditi.
Želio je most koji će uvijek povezivati lijevu i desnu stranu njegovog grada – Budim sa Peštom.
Naravno nabujala rijeka bila je Dunav. Sin koji je sagradio most bio je grof Ištvan Szechenyi, a graditelj Britanac William Tierney Clark, koji je u to doba bio dobro poznat diljem Europe,
Most grofa Szechenyi nazvan je „Lančani most“ i pušten je u promet 1849.godine. Prepoznatljiv je po luku i kipovima lavova.
Mislim o mostovima Budimpešte i onih grada moga djetinjstva – Sarajeva.
Volim mostove. Oni po meni simboliziraju ljudski duh. Mi težimo spajanju dviju obala. Uvijek želimo vidjeti što je na drugoj strani. Pored toga nitko nije sam za sebe. Mi nismo otoci. Rađamo se u obitelji, odrastamo u društvu. Ljudima su potrebni drugi ljudi, to je bit naše naravi.
Mene osobno određuju odnosi s drugim ljudima – kao suprugu, majku, sestru, prijateljicu …Što više ovih odnosa imamo to smo bogatiji. Drugi ljudi su poput zrcala u kojima vidimo sebe. I naravno i oni se vide u nama. Osmijeh je najbolji pokazatelj radosti zbog nečijeg dolaska.
Pored mostova još nešto privlači poglede u Budimpešti. Zgrada koja dominira dunavskom obalom na kojoj leži Pešta je Parlament. Na prvi pogled gledajući bajkovito zdanje pomislite kako se radi o gotičkoj gradnji staroj bar petstotinjak godina – tu su tornjevi, lukovi, kupole. Sve je bogato, razigrano i teži ka visini.
Međutim zgrada je to stara tek stotinjak godina, sagrađena za proslavu tisuću godina mađarske nacije 1902.godine. Naravno stil gradnje je historicizam, a povijesni stil koji je oponašao arhitekt Imre Steindl je doista gotika. Mađari su željeli sagraditi impozantnu građevinu i u tome su uspjeli.
Parlament ima 691 sobu, 20 kilometara stepenica, a tokom gradnje je iskorišteno 40 kilograma zlata. Još uvijek je to sa svojih preko 260 metara dužine i preko 120 metra širine po nekim podacima druga, a po drugima treća zgrada parlamenta u svijetu. Unutrašnjost je jednako raskošna.
U zgradi se čuva kruna svetog Stjepana, mađarskog kralja.
Mađari su jako ponosni na svoj grad, svoju naciju i svoju državnost. To su pokazali i ovom velebnom zgradom. I neka. Imaju se čime i ponositi. Ne trebamo biti zavidni.
Ponovo mi misli skreću na čovjeka i društvo. Mi se rađamo u određenom narodu, u posebnom ljudskom društvu. Kao takvi nasljeđujemo odnosno kako to lijepo kaže riječ – baštinimo – od toga društva sve: njegove vrijednosti – umjetnost, kulturu, znanje …sve ono oko nas …materijalno i nevidljivo. Sve nas oblikuje u jedinstvene ličnosti.
S pravom svatko osjeća posebnu ljubav i privrženost prema narodu odnosno zajednici u koju se rodio. Svatko od nas treba bar malo pridonijeti izgradnji te svoje zajednice.
Oni koji su poput grofa sa početka priče u mogućnosti možda mogu bogatstvom sagraditi most, spojiti dvije obale i tako ostati zabilježeni u sjećanju odnosno povijesti svoga naroda.
Oni drugi mogu tiho u ljubavi graditi mostove između ljudskih duša.
Ili poput posebnih velikana graditi mostove među narodima promičući one univerzalne ljudske vrijednosti – ljubavi, bratstva i jednakosti.
I tako razmišljajući stižem do veličanstvene crkve posvećene posebnoj ličnosti mađarske povijesti – kralju koji je postao svetac.
Bazilika svetog Stjepana najveća je crkva Budimpešte.
Gradnja crkve počela je 1851.godine i trajala je više od 50 godina. Visina bazilike je 96 metara, točno kao i visina koju doseže kupola Parlamenta. Prema gradskim propisima nijedna zgrada u gradu ne smije biti viša od ove dvije građevine.
Unutar crkve se čuva relikvija – mumificirana desna ruka kralja svetog Stjepana. Kralj je to koji je barbarskim plemenima Mađarske donio svjetlo kršćanstva.
Postoje u društvu i takvi ljudi poput ovog kralja koji svojim djelovanjem skrenu tok povijesti i civilizacije čitavih naroda.
Sretni su oni narodi odnosno ona društva koja imaju takve ljude – one koji izabiru dobro, put ljubavi i života.
S putovanja u Budimpeštu (1.dio)