tekst i foto: Marijana Šundov
Zagreb/24.siječnja 2015./ Cijeli tjedan izmjenjivali su se kišni sivi oblaci nad hrvatskom metropolom.
Nije tu bilo neke velike kiše ni pljuskova nego više one sitne, uporne kiše koja lagano, ali uporno natapa sve. Većinu dana u tjednu nije bilo ni kiše ni oblaka nego samo sivilo neba.
Kada će to proljeće? – gotovo svako jutro prolazeći pored kipa kralja Tomislava bih upućivala nijemo pitanje.
A, brončani kralj ponosno, na konju u pokretu, ispružene ruke kao da mi odgovara i pokazuje kako je svejedno …proljeće …zima …ljeto …jesen …samo treba naprijed …živjeti.
Spomenik kralju Tomislavu je predivno djelo jednog od najpoznatijih kipara 19. stoljeća Roberta Frangeša Mihanovića. Spomenik je postavljen 1947. godine iako se ideja o podizanju spomenika prvom hrvatskom kralju pojavila 1925. godine na tisućitu godišnjicu hrvatskog kraljevstva. Spomenik je dovršen 1934.godine. Međutim, kako to uobičajeno biva oko spomenika razvile su se polemike oko mjesta i načina postavljanja spomenika.
Prema izvornoj kiparevoj zamisli spomenik kralju Tomislavu je postavljen tek 1990 .kada su vraćeni izvorni, originalni reljefi „Krunidbe“ i „Pomirbe“.
Kako bi se drugačije i zvao lijepi trg kojim prolazim gotovo svaki dan kojem dominira brončani kip prvog hrvatskog kralja nego Trg kralja Tomislava u domaćem žargonu Tomislavac.
Južnom stranom trga proteže se zgrada Glavnog kolodvora, o kojoj sam „poslala razglednicu“ prošli tjedan. Na sjevernoj strani je zgrada Umjetničkog paviljona kojom na neki način završava lijepi park sa fontanom postavljenom daleke 1895.godine.
A, priča o izgradnji zgrade Umjetničkog paviljona je kako to biva diljem starog kontinenta priča o jednom djeliću povijesti Europe.
Zgrada Paviljona je kako internetski vodič najstariji izložbeni prostor na slavenskom jugu i to izgrađena za potrebe Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. godine kao hrvatski izložbeni paviljon.
Milenijska izložba i same riječi zvuče moćno. Naravno Mađarska je slavila “svečanost milenija” svojih tisuću godina državotvornog života, a Hrvatska politički i pravno povezana s Mađarskom, morala je u toj izložbi uzeti aktivno učešće.
Sjetim se veličanstvene zgrade mađarskog Parlamenta koju su sjeverni susjedi izgradili upravo negdje u to vrijeme prijelaza 19.u 20.stoljeće, kako bi pokazali svoju državotvornost i veličinu i proslavili tisuću godina mađarske nacije. Neka …sebe treba poštovati i ponositi se dostignućima svoga naroda.
Hrvatska je znači trebala biti predstavljena kao dio kraljevstva u samoj prijestolnici, međutim na nagovor slikara Vlahe Bukovca, hrvatski političari i umjetnici su tražili da se u Pešti sagradi vlastiti, poseban, hrvatski, montažni, umjetnički paviljon čiji će se željezni kostur poslije izložbe prenijeti u Zagreb. U tome se i uspjelo.
Nakon izložbe željezna konstrukcija zgrade prenesena je u Zagreb, te je nakon ponovnog montiranja, izgradnje zidova i prilagodbe novom terenu svečano otvorena 1898. godine.
Tako je naš Umjetnički paviljon postao jedna od prvih montažnih zgrada u Europi.
Ovu zgradu doista pravu ljepoticu ne tako davno temeljito restauriranu krase u nišama postavljene biste trojice slikara slavenskog podrijetla: Medulića, Klovića i Carpaccia, a ispod zabata zapadnog pročelja biste trojice velikih slikara renesanse: Michelangela, Raffaela i Tiziana.
Zgrada Umjetničkog paviljona lijepa je u svako doba godine, a ove godine zablistala je u posebnom svjetlucavom blagdanskom ugođaju. Ispred zgrade sa južne strane je bilo napravljeno klizalište. Bilo je baš veselo posebno navečer na Tomislavovom trgu uz svu tu mladost, glazbu, svjetlost…šušur. Vraćajući se sa posla, a već je padao mrak i bila bi upaljena svjetla zastala bih u uživala u tom prizoru. Makar u mislima ponovo bih bila dijete sa klizaljkama.
Dok završavam ovaj tekst u subotu navečer, u Zagrebu počinje padati gusti snijeg. Ne znam hoće li me ujutro probuditi bjelina, Znam samo kako promatram pahuljice dok izvode svoj ples padajući polako na zemlju…i sjećam se jednog drugog dragog grada…Sarajevo…
Snijeg i zvuk tramvaja…i evo me u mislima tamo. U Sarajevu sam i slušam Keminu pjesmu. Ne mogu ne napisati stihove pjevača koji nas je napustio ovaj tjedan i koji je nakon Sarajeva upravo u Zagrebu…tom Zagrebu velikog i plemenitog srca našao drugi dom. Pogodili ste radi se o Kemalu Montenu.
Kako je Sonja napisala stihove pjesme „ Sarajevo ljubavi moja“ meni je preostala ona druga meni jednako draga…a tako prikladna i romantična…
Hiljade pahulja bijelih večeras pada
hiljade pahulja bijelih, a jedna nada
da li te vjetrovi nose
jedina moja
na nekom oblaku mekom duginih boja …