Prije ili poslije svatko doživi Waterloo…
piše: Marijana Šundov
Waterloo, 4.svibnja 2013.- Vozim se iz Bruxellesa prometnom auto-cestom prema francuskoj granici. Moje odredište je gradić Waterloo, koji se nalazi oko 15-tak kilometara južnije. Uz cestu je šuma, a drveće je konačno kako i priliči ovom dobu godine prepuno zelenih pupova. Nekih 20 minuta kasnije stižem do centra Waterlooa.
Gradić je to koji je svoje ime posudio znamenitoj bitci koja je prije gotovo 200 godina odredila sudbinu Europe. Waterloo je tada bio selo i u njemu je bio smješten stožer vojvode Wellingtona. Ta kuća i danas stoji i u njoj je smješten Wellington muzej. Danas je Waterloo moderan gradić u kojem živi oko 20 tisuća stanovnika, a pored moderne auto-ceste do njega se lako i brzo stiže i vlakom.
Waterloo poput magneta privlači ljubitelje povijesti iz cijeloga svijeta. Jedna od njih sam i ja. Još davno sam učila kako je “Historia est magistra vitae” odnosno učiteljica života. Vjerujem kada znaš povijest nekog naroda lakše ti je razumjeti sadašnjost. Isto je i sa ljudima. Svi mi nosimo biljege povijesti odnosno tragove života sa sobom. Ovdje u Waterloou sve je prožeto poviješću ali na neki čudesni nenametljivi način ta prošlost se spaja sa sadašnjosti.
Znamenita bitka se odigrala 1815., a crkva i kuće, vrtovi i ulice iz toga vremena još postoje. Tako se možeš odmoriti u istom onom vrtu u kojem se odmarao Napoleon ili popeti stepenicama kuće u kojoj je bio Wellington. Upravo to i činim. Ulazim u dvokatnicu u kojoj se nalazio stožer vojvode od Wellingtona, Arthura Wellesleya zapovjednika britanske vojske i njezinih saveznika. U prizemlju Wellington muzeja, točnije u dvorištu, ne narušavajući izvornost i ljepotu same zgrade sagrađene 1705. nalazi se mala nadogradnja – moderna dvorana sa svjetlećim dijagramima i mapama etapa bitke te objašnjenjima uloga naroda i vojski koje su se borile kod Waterlooa. Podsjećam se na naučeno u školi – Napoleon Bonaparte, francuski general i car sukobio se sa združenim snagama Belgijanaca, Nizozemaca i Britanaca pod Wellingtonovim zapovjedništvom te snagama Prusa koje je vodio general Gebhard von Blücher.
Napoleon je pod svaku cijenu želio razdvojiti snage koalicije znajući da su zajedno jači od njegove vojske. Odlučujući boj zbio se u nedjelju 18.lipnja 1815.na blatnom polju kod Waterlooa gdje se Napoleon prvo sukobio sa Wellingtonom. Wellingtonove snage uz velike gubitke uspjevaju izdržati do kraja dana kada je stigao Blücher. Napoleon je poražen. Na bojnom polju ostalo je ležati oko deset tisuća mrtvih vojnika ,ranjenih je bilo oko 33 tisuće ( gubici obiju strana ). Zamišljam to blatno polje prekriveno tijelima ljudi i konja, ispunjeno patnjom i smrti. Zamišljam agoniju i bol preživjelih. Pomislim kako je filozof Platon kratko i istinito napisao “Samo su mrtvi vidjeli kraj rata”.
Zadnja mapa pokazuje Europu s promijenjenim odnosom snaga. Naglašava se kako je uslijedilo vrijeme od gotovo 100 godina mira nakon bitke te kako je događaj imao veliki odjek u svijetu. Gotovo 124 mjesta širom svijeta dobila su ime Waterloo. Samo ime Waterloo postalo je sinonim za teški izazov odnosno prekretnicu u životu. Prije ili poslije svatko ima svoj Waterloo, pomislim.Ono što je važno je kako živimo dalje.
Wellington muzej opremljen je izvornim najmeštajem iz doba bitke. Radni stol za kojim je Wellington radio, njegove karte i pisma doimaju se gotovo netaknuti zubom vremena. Tu su i drugi predmeti slavnog vojvode i njegovih časnika poput oružja i suđa. Ipak najviše me dirnula mala soba u kojoj je amputirana noga lorda Uxbridgea, zapovjednika britanske konjice. Razmišljam kako je lako misliti samo na slavu i pobjedu poslije bitke. Što je sa boli, krvlju i patnjom? Imena zapovjednika se znaju, a što je sa onom rijekom običnih bezimenih vojnika?
Preko puta Wellington muzeja točno s druge strane ulice nalazi se crkva svetog Josipa iz 17.stoljeća. Mislim – stajala je tu ova mala crkva sa svojom jednostavnom zelenom kupolom kada su ovom istom cestom prolazili vojnici prema bojnom polju, stajala je i poslije kada su preživjeli vojnici potražili utjehu i mir.
Unutrašnjost crkve je jednostavna i dirljiva – ispunjena kamenim spomen pločama i križevima sa imenima poginulih vojnika i to svih nacija koje su se borile – Britanaca, Nijemaca, Francuza, Nizozemaca…A sjetili su ih se njihova braća po oružju. Po izlasku iz crkve nastavljam širokom ulicom u kojoj su smješteni restorani i kafići koji nose imena sudionika bitke.
Nedaleko samog grada nalazi se The Battlefield Visitors Center u slobodnom prijevodu centar za posjetitelje bojišnice. Za jedinstvenu cijenu od 12 eura osiguran je ulazak u Wellingtonov muzej, Muzej voštanih figura, kuću panorame bitke, Lavlje brdo te kuću na farmi u kojoj je Napoleon proveo noć prije bitke.
I ne samo to u samom centru prikazuju se dva filma jedan dokumentarni, a drugi skraćena verzija filma “Waterloo” snimljenog 1970., u kojoj Napoleona glumi Rod Steiger, a vojvodu Wellingtona Christopher Plummer. Filmovi se vrte neprekidno dokle god ima posjetitelja, a cijena predstava je uključena u jedinstvenu ulaznicu. Po gledanju filmova posebno onog dokumentarnog sve vezano za bitku mi je jasnije, a pogotovo nakon posjeta zgradi panorame bitke. U okrugloj dvorani naslikani su prizori bitke popraćeni zvukovima juriša konjice, kanonadom topova i vikom vojnika.
Muzej voštanih figura je moja sljedeća stanica. Kroz staklo imam priliku vidjeti figure sudionika bitke u prirodnoj veličini i autentičnoj odjeći. Prikazani su u noći uoči same bitke i Napoleon sa svojim časnicima, i Wellington sa svojim zapovjednicima oko zemljovida. Prostor je tako uređen, polumrak je, a uz zvukove vojske u noći – lako možeš dočarati atmosferu tjeskobe te strašne noći uoči odlučujuće bitke.
Posjet ovom jedinstvenom centru završavam kao i ostali turisti, zaljubljenici povijesti, posjetom Lavljem brdu.
The Lion Mound – Lavlje brdo napravljeno je desetak godina iza krvave bitke od zemlje uzete sa bojišnice. Ispred mene nalazi se jednostavno zeleno brdo. Do vrha te samog 28 tona teškog spomenika lava vodi 226 stepenica. Vodič kaže kako lav simbolizira mir . Inače spomen brdo posvećeno je svim palim vojnicima na bojišnici Waterlooa, a podignuto je upravo na mjestu ranjavanja Princa od Orange, kasnije nizozemskog kralja Williama Drugog koji je se borio kod Waterlooa u britanskoj vojsci.
Vjetrovito je i uspon nije lagan. Međutim trud se isplatio – ispred mene nalaze se polja i livade, mjesto velike bitke. Nemoguće mi je zamisliti bitku kada se ispred mene prostiru mirna polja. Pogledam prema spomeniku i pomislim kako lav doista simbolizira mir i pobjedu mira. Sjetim se Biblije, zadnje njene knjige Otkrivenja i stihova ” Prestani plakati, evo pobijedi Lav iz plemena Judina, Davidov korijen!” Je li na njega mislio autor spomenika, pitam se. Lako je moguće.
Bacajući zadnji pogled na Lavlje brdo pomislim na stihove pjesme Stonewalla Jacksona “Waterloo” u kojoj se kaže kako svatko sretne svoj Waterloo. Iskušenja će sigurno doći. To je životno pravilo. Najvažnije je da nastavimo dalje i dalje i znamo tko nas čeka na kraju puta.