napisao: Ante Skazlić
–Otac mi ide u subotu u Beograd na vojnu paradu, još će obići I rođake, a mama će provesti vikend u Delnicama kod svojih. Pozivam te u moj rodni grad, čekaju nas zelene obale njegovih Rijeka, mirisna jutra I prijatelji iz djetinjstva– govorila mu je Maja jednog popodneva dok su se umorno vraćali s predavanja, a u očima joj gorio plam ljubavi.
Dok su u nedjelju ujutro spavali opijeni I umorni od ljubavnih strasti, a prve sunčane zrake bacale svjetlo kroz poluotvoreni prozor sobe, odjednom se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Prvi se probudio Bepo, a kako zvonce nije prestajalo zvoniti stoga je probudio I Maju.
Pred vratima je stajao otac, sve je kasno mislila je, a lice joj je pomodrilo zbog nemoći. Uletio je u sobu, bijesan kao razjarena zvjerka kada je lovac goni.
–Čujem ti po glasu da si Dalmatinac, vikao je iskolačenih očiju stiskajući pištolj u ruci, meni su oni u prošlom ratu ubili oca I djeda, gledajući sa sjenika kada mi je bilo šest godina. Zbog vas sam odrastao kao zadnje siroče, što nikad ne mogu zaboraviti, a niti ću vam ikad oprostiti. Svi ste vi ustaše, trebalo bi vas iseliti preko mora u Italiju. Ako te još jednom vidim s njom, nećeš živ kući, moji će te ljudi uhoditi!
Potom se okrenuo Maji te se stao derati na nju, raskopčavši jaknu na kojoj su se isticali ordeni.
–Od sutra putuješ svaki dan na predavanja, nema više stanovanja u domu. Što li samo radiš gore kad ovako slobodno dovodiš muškarca dok ja nisam kući. Od ovog jutra tvoja ljubav prestaje s Dalmatincem!
Ovo neugodno prisjećanje mu je prekinulo nekoliko srna koje su pretrčavale cestu nastajući u mladoj brezovoj šumi.
Polako je ulazio u Zagreb, u kojem je proveo pet godina svoje mladosti. To je grad ispunjenih njegovih želja koje je prekrila sjena nesretne ljubavi između njega I Maje. Nije se puno zadržavao kod Marije, nakon ispijene kave odmah su krenuli u Karlovac.
–Marija, molim te, sjedni ti za volan, ja ću sjesti straga pa ću pokušati napisati nekrolog za Maju. Mislim da ću uspjeti, znaš I sama da je u meni bilo talenta za pisanje. Sve ono lijepo što je bilo među nama, sve te uspomene koje je talog vremena prekrio, sada huče u meni kao proljetne bujice.
–Ne znam kad si se čuo s njom zadnji put, samo da ti kažem, da me je Franjo nazvao, to je onaj iz Zaprešića, što je s nama apsolvirao, da joj je prije godinu dana umrla mama od carcinoma, nažalost imala je njenu genetiku.
–Čuo sam se prije šest mjeseci, rekla mi je da je umorna od svega. Njen glas mi je odražavao neku crnu slutnju, kao da mi dolazi negdje izdaleka, s kraja svijeta.
–Šteta što se nije udala, prosto je sreća nije htjela. Znala je ponekad reći da što će se udavati, da su sva ta djeca u razredima i njena djeca, koliko su se obostrano voljeli …govorila je sjetno.
Dok je Marija pomalo vozila prema izlazu iz grada, Bepo je gledao novo lice grada, koji se izgradio zadnjih godina, a onda izvadio papir I počeo pisati.
Desetak kilometara prije Karlovca preko cijelog voznog traka ispriječio se veliki kamion bugarskih nacionalnih oznaka stvorivši veliku kolonu vozila.
–Đavlu, sad nam je I ovo još trebalo …mrmljala je Marija sebi u bradu, ne želeći ometati Bepa koji je upravo dovršavao nekrolog za Maju.
Snijeg je I dalje padao, a kolona vozila se povećavala što je izazivalo gnjev I zbunjenost kod vozača. Maja I Bepo su šutke sjedili, a onda ga zamolila da joj pročita nekrolog.
–Ovako nešto još nisam pisao, da li je kvalitetno napisano I da li ću imati snage pročitati, ni sam ne znam. Samo mi pitanja pulsiraju u glavi. Evo, ja ću pročitati, pa ako nešto treba ja ću izmijeniti.
Slažem se, samo pročitaj, dok imamo vremena da izmijenimo mišljenje.
-Draga Majo ….počeo je Bepo čitati …dok nebo plače I breze šute ovdje pored nas, došli smo te ispratiti na tvoj vječni počinak. Ma koliko ove riječi bile tužne I opore, ali je još tužnija istina da nisi više među nama I da te smrt pohodila. Sjećam se prvih dana našeg poznanstva, bila si vesela I živahna djevojka, prosto si trčala kroz život. Široki su bili tvoji putevi, nikad se nisi okretala nazad, niti tražila neke omeđene staze. Rasipala si nježnost I čovječnost kao kad vjetar raznosi lišće s grana. Bila si za nas studente, svoje kolege, kao topla proljetna zraka na kojoj smo se svi grijali. Posebnost te krasila, a kad bi nas stegla malodušnost, znala si nas ohrabriti I pretočiti onaj životni optimizam što je kiptio iz tebe, a u očima ti zrcalila pobjeda. Bila si kao strune harfe na kojoj vjetrovi sviraju najljepše melodije. U grudima si nosila rijeke svog rodnog grada, u kosi mirise njenih zelenih obala, a onda si se odjednom zatvorila kao cvijet pred jutarnji mraz. Sada si predala život u naručje naše nebeske majke, da ti ona bude novo svjetlo tvog nebeskog života, gdje sviću neka nova jutra, a sunce ima poseban sjaj.
Nikad te vjetrovi neće odnijeti iz naših srdaca, ni ime skriti jesenje magle iznad Rijeka tvog rodnog grada, a jednom kad oronem I breme života mi savije leđa doći ću potražiti tvoju sjenu među onim brdima, tragove stopala na onom mjestu gdje smo držeći se za ruke, slušali žubor Korane I pjev slavuja u krošnjama vrba. Neka ti je laka zemlja, do novog susreta s one strane vječnosti.
Nakon što je Bepo pročitao oboje su zašutjeli, bila je to tišina koja ih je boljela.
-Molim te samo budi dostojanstven dok budeš čitao …govorila je Marija isprekidano, brišući suze.
-Nastojat ću …kratko je odgovorio, a onda izašao vai da pita ostale vozače hoće li se kolona ubrzo pokrenuti, kad će se zastoj otkloniti.
Duboko je udisao ledeni zrak osjećajući neko olakšanje jer ga je počeo ispunjavati bijes zbog mogućeg kašnjanja, a zatim ušao u vozilo.
–Čini mi se da ćemo zakasniti, ništa nam ne može pomoći.
Marija je samo šutjela, ne vjerujući da neće ispratiti Maju na njen posljednji počinak.
–Ovo je za poluditi, mrmljala je, pogledavajući na sat po tko zna koji put, najradije bi kazaljke zaustavila.
Kada je prošlo više od sat I pol vremena kolana se konačno pokrenula. Bepo je pomalo vozio, od nervoze je pušio cigaretu za cigaretom.
Po dolasku u grad parkirali su što su mogli bliže groblju, a onda požurili. Snijeg je I dalje padao, a krošnje breza su se povijale pod njegovom težinom. Jedna ih je starica uputila na drugu stranu groblja koja se vraćala sa ostalim mnoštvom. Stigli su upravo kad su radnici stavljali zadnje lopate zemlje nag rob. Stali su kao skamenjeni, ne vjerujući prolaznosti ljudskog života, a onda spustili ruže koje su ponijeli sa sobom.
Još se zadržala samo bliža rodbina I Majini prijatelji iz škole, a među njima I njen otac Gojko, pogrbljeni starac, ispijenog lica. Bepo ga je gledao ne vjerujući da je to onaj oficir na čijim su se prsima onog davnog nedjeljnog jutra blještili ordeni.
Vjetar je počeo puhati sve jače I noć se počela spuštati, a onda je Bepo krenuo prema vozilu gdje ga je čekala Marija. Samo je on zano zašto je ostao zadnji na njenom grobu…