Jedna životna priča (2)
piše: Veronika Vere
Stigavši u Zagreb očekivala sam da će me otac dočekati na kolodvoru.
Zurila sam na sve strane, zamišljajući crveno lice moga oca, zacakljeno od dvije tri rakijice koje je običavao popiti za dobro jutro, ali ga nigdje nisam mogla ugledati.
Već sva izgubljena gledala sam gdje bih sjela da ne smetam ljudima koji prolaze, kad me oslovi neki čovjek.
U prvi tren sam se preplašila, ali zatim sa svojim dječjim povjerenjem odlučila saslušati što mi govori;
–Jesi li ti Ljubica Čalić, kćerka Josipova? Tvoj otac je rekao da i tebe usput povedem kući, on nije imao vremena doći!
-Jesam – odgovorih.
Uzeo me za ruku i povede. Trčkarala sam pokraj njega silno se trudeći da koračam usporedo, što je izgledalo gotovo nemoguće zbog nesrazmjera u njegovoj i mojoj visini, ali on kao da to i nije primjećivao.
Došli smo nadomak kuće. Srce mi je tuklo, prepuno sjećanja koja su se sva odjedanput pojavila. Lik moje majčice stalno mi je lebdio pred očima. Toliko je bio stvaran da sam očekivala svakoga trena ugledati mamu kako širi ruke da me dočeka u zagrljaj.
Ušla sam u dvorište, pomalo zapanjena njegovih izgledom. Naime, dvorište je bilo prepuno namještaja, našeg namještaja. Krevet na kojem je mama ležala dok je bolovala, stol, stolice, sve je bilo vani.
Prošla sam pokraj stvari nezainteresirana, očekujući oca da me zagrli, dočeka, kao što to i priliči nakon dva mjeseca izbivanja.
Provirivši na vrata, ugledah ga. Stajao je malo nagnut nad kuhinjskom peći a pokraj njega neka žena, plave kose, osrednje visine, jače građe. Okrenula se prema njemu, kao prema svojoj svojini.
Neki led mi je okovao srce osjećajući da nešto nije u redu.
Otac me ugleda, pođe prema meni, posrne, zaljulja se, ali začas opet uspostavi ravnotežu. Odmah mi je bilo jasno da je pijan. Takve scene sam viđala i za vrijeme majčina života, i u tim trenucima sam ga gotovo mrzila.
Dođe do mene.
Bok mala! Stigla si! Ovo je tvoja nova mama!
Strašne riječi u svega par sekundi su mi doputovale do mozga;
-Nova mama! Nova mama!
-Kakva nova mama?
-Ja ne želim nikakvu novu mamu, je neću novu mamu! Hoću svoju mamu, svoju staru mamu, majke se ne mijenjaju poput namještaja. Mama je mama, nema stare i nove mame. Ne želim nikavu drugu mamu osim one koja me rodila.
-Ako već trebam imati mamu, neka to bude moja mama, a ne neka druga, nova, koju ja ne poznajem i koju nikada prije nisam vidjela!
Tako je mislila moja mala djetinja glava.
-I što će mi uopće sada neka nova mama, kada sam ovih šest mjeseci sasvim dobro proživjela i bez nje?
-Neću nikakvu novu mamu, glasno sam vikala, ona nije moja mama!
Žena se okrenu, oči joj bljesnuše, i toga momenta kao da sam joj u očima ugledala svu mržnju ovoga svijeta.
Hladan joj pogled polako dopre do moga mozga tražeči put kroz krupne suze.
Nasuprot pogledu prozbori umilnim glasom;
-Što ti je pobogu? Ja sam tvoja mama i tako ćeš me od sada zvati! Jasno?
-Nikakva tetka ili teta ne dolazi u obzir. Ako hoćeš da s tobom razgovaram, ili da te neku sa sobom vodimo, onda ćeš me zvati mamom, ili ćeš ostajati zaključana u kući!
Nisu me toliko uplašile njezine riječi koliko tatina šaka podignuta i spremna na udarac. Samo sam kimnula glavom jer sam se toliko bojala da me ne odaju drhtavost glasa ili nesigurne ruke.
Ušla sam u kuću osjećajući da ja tu više ne pripadam, da je to samo prolazna postaja dok se osposobim za samostalan život.
U tom trenutku više se nisam osjećala kao šestogodišnjakinja nego barem dvostruko starija.
Malo kasnije pozvali su me na ručak. Moja nova „mama“ natrpala mi je pun tanjur neke čudne hrane koju nikad prije nisam vidjela. Odbila sam to jesti – i opet pogriješila.
Mama me pogledala sa toliko mržnje da se nisam ni usudila više prosvjedovati. Samo sam pognula glavu i jela. Zalogaji su klizili niz grlo, do želudca, pa opet od želudca se dizali prema grlu, gdje su zastali. Imala sam osjećaj da ću se ugušiti. Nije mi se jelo, ali strah je bio jači, nisam imala drugog izbora i na silu sam gutala.
Dani su prolazili. Užasni. Monotoni. Jedan za drugim slični, kao jaje jajetu. Ustani, jedi, radi, spavaj. Bez ijedne prijateljske riječi, bez osmijeha, bez zagrljaja.
Nikako nisam pronašla zajednički jezik s „mamom“ da li zbog toga što je ja nisam željela prihvatiti ili što se ona nije htjela potruditi ali uglavnom smo jedna prema drugoj bile potpuno ravnodušne.
pročitaj: Jedna životna priča (1)