KUDA IDEŠ ČOVJEČE (2.dio)

Pismo čovjeku bez pravog kriterija

piše: Dražen Radman
Što je najvažnije

Ispravan kriterij je neprocjenjivo važan u bliskim međuljudskim odnosima (bračnim, prijateljskim, poslovnim…), tj. u odnosima među ljudima koji su često i dugoročno upućeni jedni na druge.

Dakle, ako će takvi odnosi biti kvalitetni, razvijati se, nadograđivati i nadopunjivati, onda oni nužno podrazumijevaju i temeljna zajednička polazišta s kojih se promatraju događaji, stanja i izazovi koji stoje pred njima.

Naime, odnosi, ukoliko će opstati i razvijati se, ne trpe stihijska polazišta, a niti floskule pod nazivom međusobna tolerancija.

Evo jednog primjera. Prije nekoliko godina sam upitao nekog poznanika koji je bio u vezi s djevojkom: ”Što misliš, što je najvažnije u odnosu između dvoje ljudi?”

Odgovorio je: ”Što je najvažnije? Pa… najvažnija je ljubav… poštivanje, tolerancija.” ”Dobro”, rekao sam, ”no što ćeš učiniti u slučaju da ti djevojka

ostane trudna, a ti poželiš, za razliku od nje, da pobaci dijete?”

Nije znao što bi rekao. ”Znaš li što bi bilo najbolje u tom slučaju?‘‘ upitao sam ga. ”A što?” bio je znatiželjan.

”Paa…u tom slučaju bi bilo najbolje da se volite, poštujete – i tolerirate. Mislim da bi to bilo najbolje rješenje”, odgovorio sam.

Bitna je istina

Shvatio je što mu želim reći. Shvatio je da je bitna istina, odnosno da je važno u tako osjetljivim situacijama odlučiti se za ono što je ispravno, a ne za ono što tko misli ili osjeća.

A ukoliko nema zajedničkog polazišta, najčešće u životu, prije ili kasnije, dolazi do razmimoilaženja koje se nije moralo dogoditi da su ljudi ‘stajali na istoj stijeni odakle se horizont mnogo bolje vidi, a duša mnogo bolje osjeća.

Drugi primjer se odnosi na jednog drugog poznanika koji se našao u teškoj životnoj situaciji, također kao posljedici krhkih i iskrivljenih kriterija stjecanih napose kroz djetinjstvo i ranu mladost.

Naime, očajnički je trebao pomoć nakon kraha emocionalne veze i padanja u ponor ovisnosti. Često smo se viđali i razgovarali, ponajviše o drukčijim vrijednostima: o Bogu, o Nadi i snazi koju čovjek može crpiti odozgor kada širom otvori srce. Počeo je shvaćati, mijenjati se, približavati onom istinskom dobru.

No, u njegovoj blizini bio je nazočan i njegov dugogodišnji prijatelj koji ga je hrabrio: ”Ne daj se! Ti ćeš opet biti onaj stari! Opet ćeš imati ono što si izgubio.”

S druge strane, ja sam mu, pak, govorio: ”Predaj se! Odustani od dosadašnjih stavova i sustava vrijednosti koji su te zapravo i doveli u ovaj nezavidan položaj. Odustani i napuni svoju čašu drugom, Božjom, vrijednošću, pa s Njim nastavi dalje živjeti. Ovaj tvoj pad i nevolja su ti očit znak za veliki zaokret. Prigoda da prepoznaš smisao svog života.”

Kome vjerovati

Kome vjerovati? Dakako, razuman čovjek će odgovoriti da treba vjerovati onome tko ima ispravan kriterij, a ne onome tko ti se više sviđa.

E, a tko ima ispravan kriterij? Kako to znati? Tu nema druge nego osluškivati dubine vlastitoga srca ma koliko one bile ispunjene raznim naslagama dotadašnjeg života.

Možda bi ovdje mogle pomoći i sitnice, poput savjeta da ispravan kriterij nikome ne tepa, ne laska, ne govori ono što bi čovjek htio čuti. Također, mogao bi pomoći i savjet da ispravan kriterij nema namjeru na silu bilo kome nametnuti svoje stavove.

Nadalje, ispravan kriterij neće nikada reći da je svejedno što čovjek vjeruje. Neće se nikada složiti da su sve opcije ispravne. Ili da su dovoljne iskrene namjere.

Niti će se ikad složiti da zbog mnoštva različitih uvjerenja na tržištu, kaže kako je jedino važno da ljudi žive u miru, pritom misleći na vanjski mir.

No, ispravan kriterij zna da nema istinskog i trajnog (unutarnjeg) mira bez istinita uvjerenja.

Također, ispravnom kriteriju nije stalo da ga se pod svaku cijenu drže svi ljudi. On je za one koji ga prepoznaju kao istinski ispravna.

Ako je istinski kriterij zaista istinski, onda on u sebi zna da je istinski. A ako je tomu tako, onda bi bio sebičan kad ne bi nekako nastojao da ga i svi prepoznaju kao takvog.

Nadalje, kao istinski kriterij, on u sebi zna da će često biti optužen za isključivost, ali istovremeno zna da je istina baš suprotna: on želi da svi budu dragovoljno uključeni.

I još nešto

Žao mu je kada mu pripisuju osobine koje ne odgovaraju istini. I još nešto, istinski ispravnom kriteriju je žao što ga većina ljudi odbija. Mnogi ga odbijaju ne zbog toga što ga ne prepoznaju kao takvog, već ponajprije zbog toga što bi to iziskivalo njihovu osobnu nutarnju promjenu te usklađivanje s prihvaćenim kriterijem.

To, dakako, mnogima odmah miriše na gubitak slobode, no istina je suprotna – dragovoljni gubitak nekih stvari (želja, navika, poimanja…) zapravo znači osloboditi se onoga što je u svojoj samoj srži podrivalo vlastito biće a da to isto biće, tj. čovjek, nije ni primjećivalo.

Dakle, s istinskim kriterijem čovjek se rađa duhovno, a potom se u prostoru srca čiste područja u koja se tijekom godina nagomilalo mnogo toga nevaljalog, nepotrebnog i kancerogenog.

Kao razumni ljudi, trebamo doći do promišljanja o duhovnom temelju s kojeg polazimo, govorimo, djelujemo, reagiramo, planiramo… Ako je temelj maglovit, promjenjiv, nedostatan, hirovit itd., onda će i naš život, odnosno naše nutarnje stanje, biti nalik tom maglovitom ili krhkom temelju.

Niz dodatnih pitanja

Moram ti priznati da mi zaista nije lako o ovome pisati jer se tu otvara i niz dodatnih pitanja i potpitanja o kojima bi vrijedilo prozboriti. No, to onda izlazi iz okvira ovog pisma kojim te želim tek potaknuti na razmišljanje o tome kako je naša neminovnost pronaći ili susresti onaj kriterij koji nije naša mašta, već je stvaran i životan.

Za sada je dovoljno da budeš pribran, strpljiv i staložen kako ne bi olako prošao pored nekih riječi koje ti mogu značiti više nego što si se mogao nadati.

Na koncu, htio sam ti reći još nešto o ugodi kao glavnom kriteriju kojim se vode mnogi ljudi izabirući ono što je, na prvi pogled, lakše i lagodnije. Tako, na primjer, izabiremo lakše i ugodnije ljude koji nas ne će dirati i pitati neugodna pitanja. To što tako uskraćujemo sebe za iskrenu kritiku i dobar savjet, kao da nije važno. No, naplata dođe u svoje vrijeme.

Nadalje, izabiremo lakše poslove, lakša rješenja, lakše odgovornosti, lakše teme i priče, lakše filmove i knjige itd.

Na takav način čovjek najčešće ostane lagan, pomalo i djetinjast, bez obzira na broj svojih godina.

Vještina življenja

Vještina življenja prema kriteriju lagodnosti kod nekih je toliko izvježbana da je to zapanjujuće. No, život nitko ne može izigrati, a ni preskočiti.

Tko počiva na spomenutom temelju ili kriteriju, ma koliko on(a) bio naobražen ili ne, ma koliko bio ugledan ili ne, ma koliko imao novca ili ne – jednostavno se sruši kao kula od karata kad ga sustigne dovoljno jak vjetar ili nadođe kakva nenadana bujica.

Hoću reći, dovoljna je jedna opaka bolest, jedan financijski krah, jedan emocionalni lom ili čak jedan ubod ose u nezgodno mjesto – pa da se polomi gotovo sve što je dotad stvarao.

Vidiš i sam, prijatelju, ovdje nije samo riječ o objektivnom kriteriju, već i o objektivnom svjetonazoru na kojem pojedinac subjektivno počiva pa se s njim i kreće svud uokolo.

Zar kao ljudi nismo svi satkani od istog materijala? Zar nismo svi rođeni s istim tjelesnim potrebama (hrana, piće…)? Zar nismo svi rođeni kao društvena bića s višestrukim odnosima (uža obitelj, prijatelji, rodbina, kolege…)?

Zar svi nemamo potrebu za dodirom, za osmijehom, zabavom? Zar svi nemamo potrebu za ljubavlju, mirom, snagom, utjehom, oprostom? I zar ovo posljednje nije, ipak, i najbitnije?

Čovjek o tome najmanje govori

Zanimljivo da čovjek o tome najmanje govori. To je, s druge strane, i logično jer se tiče najosjetljivijeg područja – duhovne stvarnosti, tj. onog prostora koji vapi da bude ispunjen nečim trajnim i dubokim, većim od nas samih.

S takvim ispunjenjem, u paketu, stiže i taj objektivno ispravan kriterij kao mjerilo naše stvarnosti. Kriterij od kojega čovjek ne bježi, već se prema njemu zdušno ravna. Od njega i crpi sve što je potrebno za življenje po mjeri čovjeka.

U suprotnom, kao što i sam vidiš, čovjek žanje gorke plodove svog lutajućeg, olakog, stihijskog kriterija.

Čini se, prijatelju, da nam nema druge nego tražiti pomoć i rješenje odozgor. Što je još važnije, ta pomoć je već stigla do nas. A to hoće li i ući u nas ovisi o našem srcu.

A srce bi htjelo što duže po svome. Razumljivo, s obzirom na čovjekovu želju da ne preda konce svog života u bilo čije ruke, pa ni u Božje.

Na taj način, ako ustraje po svom kriteriju, životna će se nit jednom prekinuti i više ne će biti vremena za popravak. Onda će nastupiti onaj neminovni, trajni nastavak duše, s tim da Božje lice vjerojatno – ne će baštiniti.

Evo, pozivam te da priznaš svoju emocionalnu nemoć i zatvorenost pred Onim koji je temelj svakog istinskog dobra. Bog te zove da mu dođeš, a ti misliš da je to teško. Istina je da je tvoje srce teško.

Ako ništa drugo, ovo pismo shvati barem kao mali poziv za razmišljanje. Možda sutra bude više vremena za… Možda…

KUDA IDEŠ ČOVJEČE (1.dio)