Zapis Željka Muževića
Večeras sam se iz Grada vratio garavih prstiju od ljuske kestena koji je maločas poskakivao po užarenoj površini pečenjarnice.
Stajali smo na Korzu, nas nekolicina u redu, kako bi došli na red da nam pečenjar u papirnatu vrećicu gurne pola ili cijelu limenku pečenog kestena. U tom čekanju zamiriši neki davni kesten.
Tu na uglu Široke ulice i Korza. Pred Bambijem.
-Stigli su kestenjari – rekla je veselim glasom, razdraganih očiju kao u djevojčice.
– I jesen je tu-dodala je.
Kestenjari i pečeni kesteni za nju su uvijek bili jedino mjerilo promjene ljeta u jesen. Ni kalendari, nit satnica. Samo kestenjari.
Večeras se opet sjetih tih ranojesenskih večeri na uglu Široke ulice i Korza. Ispred Bambija. I svijetla trgovina i svijeta što žureći zastaje i kupuje fišeke svježeg kestena ljušteći i vrteći ga onako vrelog po prstima.
I večeras je kestenjar tu, na Korzu. Na uglu Široke i Korza prazno.
Nema ga, a nema više ni nje. Samo miris kestena i sjećanja …