Bazilika Srca Isusova – nacionalno svetište Belgije
piše: Marijana Šundov
Bruxelles, 24.studenoga 2013. – Izmjenjivali su se prošli tjedan kišni i snježni oblaci nad gradom. Prvi snijeg je došao u noći i nije potrajao do jutra. Međutim njegov miris je ostao u zraku. Miriše na snijeg i taj oštri zrak najavljuje dolazak drugog godišnjeg doba.
Pomislim kako promatrajući prirodu možemo naslutiti vrijeme. Može li se tako i u društvu – promatrajući neke pojave naslutiti kamo idemo. Može li se zadržati staro, a da time nismo iznevjerili ono novo? Može li novo vino u stare mješine?
Vrijeme nije bilo povoljno za šetnju pa sam iskoristila dan za posjet veličanstvenoj crkvi o kojoj sam čula i čitala. Na brijegu Koekelberg smjestila se Nacionalna bazilika Srca Isusova. Sa svoja dva veličanstvena tornja i zelenom kupolom ova ljepotica dominira prostorom.
Uz tolike stare i lijepe crkve, te veličanstvenu katedralu svetog Michaela i Gudule iz 12.stoljeća u Bruxellesu kako je uopće došlo do gradnje bazilike?
Kralj Leopold II.posjetio je parišku crkvu Srca Isusova na Montmartre 1902.godine. Kralj se oduševio i odlučio za gradnju nacionalnog svetišta posvećnog Srcu Isusovu u Belgiji. Kamen temeljac položio je sam kralj 1905.godine na 75-godišnjicu proslave neovisnosti Belgije.
Crkva se gradila dobrih šezdesetak godina. Završena je konačno 1969.godine i spada među 10 najvećih katoličkih crkvi u svijetu. I ne samo to sa svojih 89 metara visine i 164,5 metara dužine crkva je najveća građevina sagrađena u Art Deco stilu.
Art Deco – čudesan je to stil u građevini i arhitekturi – krasan primjer uspješnosti miješanja starog i novog. Poslije Prvog svjetskog rata građevinari su željeli zadržati staro, a istovremeno iskoristiti sve prednosti industrijalizacije i novog doba.
Između dva svjetska rata niču predivne građevine u koje su ugrađeni novi materijali. Građevine su to koje paraju nebo, a istovremeno imaju simetriju, bogate ornamente i geometrijske oblike po površini. Najpoznatiji primjer možda je Chrysler toranj u New Yorku.
Sjajan primjer je i ova bazilika Srca Isusova – sagrađena je od tradicionalnog materijala cigli, ali i betonskih blokova. Ima na prozorima predivne vitraje poput kakve gotičke katedrale. Istovremeno u njoj je smješten Katolički radio, dva kazališta, restoran, prostor za izložbe i konferencije i naravno najvažnije veličanstveni prostor za 3500 ljudi namijenjen proslavi svete mise. Misa se održava svaki dan na oba službena belgijska jezika francuskom i flamanskom.
Pomislim kako postoje takve velebna ljudska djela koja nastaju na prelazima doba i epoha, djela koja zrcale i staro i novo poput ove bazilike. Djela su to koja pokazuju i dokazuju kako ljudski stvaralački duh nađe načina za iskoristiti ljepotu starog i snagu novog.
Da, treba iskoristiti staro, ali samo ono što se može iskoristiti. Međutim ne može se dozvoliti da to staro bude važnije od onoga što je sada.
U građevini ili arhitekturi čini se kako je to lako. Život tjera na uporabu jeftinijih i boljih sirovina, te novih vještina. Tko ne ide u korak i slijedi novi trend pregazi ga vrijeme.
A, kako je to u društvu? Nema potrebe ponovo se uvlačiti u rasprave koji se zadnjih dana vode po portalima o nekim pojavama u hrvatskom društvu. Puno toga nije crno ili bijelo kako se želi prikazati. Gdje je istina? Voda duboka? Ili pak nešto što je očito.
Sigurna sam ono što je povijesna znanost dokazala kao nazadno i štetno ne treba ponovo vraćati u društvo. I gubiti se u raspravama oko toga. Možemo provesti cijeli život kopajući po prošlosti kao da je to jedina istina i stvarnost, te zanemarivati ostale činjenice. Od toga nema nikakve koristi.
Postoje doista općeljudske, civilizacijske norme koje je iznjedrilo ljudsko društvo tisućama godina svoga razvitka – sloboda, poštivanje života i integriteta drugog čovjeka, pravednost, poštenje, istina…I svako može promijeniti društvo i sredinu u kojoj živi i radi počevši od samog sebe. Treba preuzeti odgovornost za svoje čine. Sebe i druge ljude prosuđivati u odnosu na ove vrijednosti i najveće od svega „Ljubiti bližnjeg kao samog sebe“ i „Ne činiti drugome ono što ti nije drago da ti se čini“. Doista u tome je sav zakon.
